Jedan od prvih bandova koji su pjevali na dijalektima jadranskih otoka bio je i ŠoMazgoon čiji je pokretač legenda pop glazbe na prostorima bivše Jugoslavije. Mladen Maks Juričić je možda najpoznatiji kao bivši gitarist Azre, Filma i Vještica a posljednjih godina se skrasio s bandom Ljetno kino s kojim preko ljeta nastupa po hrvatskoj obali, a ima i autorski projekt Plesač sporog stepa.
I prije nego što će započeti sa skakanjem od otoka do otoka uhvatili smo ga za kraći razgovor.
Ti nekako sloviš kao kum onog otočkog roka, vala od prije par godina. Što se s tim dogodilo? Samo ste vi ostali ili?
- Prije par godina je vrlo popularan bio Valentino Bošković koji isto pjeva na dijalektu. Izazov je pjevati na dijalektu. Ja sam imao iskustvo to da pjevaš ljudima koji ne razumiju nijednu riječ. Tamo početkom devedesetih sam svirao u bendu koji se zvao Vještice. Hit najveći je bio "totalno drukčiji od drugih", to će neko od slušatelja se sjetit. Bubnjar Leiner je živio tada u Berlinu tako da smo svirali po njemačkim klubovima, pjevali na hrvatskom. Znači morali smo ljude dobiti na sve ono... To su jako lijepi poetični tekstovi, ali nitko ne razumije ni jednu riječ. I onda smo morali drugim trikovima se poslužiti da ono nekako budemo interesantni ljudima i uspijevalo nam je.
Pa to je slično kao netko iz Međimurja koji bi išao u Split nastupiti. Vjerojatno bi bio otprilike isti prijem. Vi ste onako više za malo manje pozornice?
- Pa mislim tak me je i dopalo, ali iskren da budem mene to više fura i to mi je nekako veći motiv. Kad si na ovim velikim pozornicama to je onda i veliki posao i tako. Ali ti dolaziš na pozornicu, niti koga vidiš, niti kog sretneš. Zapravo, potpuno otuđenje. Znači to je jedan posao i kao uračunava se budući sviraš na velikim pozornicama da si kao popularan. Onda povjeruješ čak u to. Tu je ta zamka, jer dolazi uvijek onaj moment, tko visoko leti i onda se mora jednom i aterirati.