Velike priče se obično moraju ispričati još jednom, da ih zapamte i buduća pokoljenja...
Jedna od najvećih YU priča uopće, a najveća glazbena svakako, je priča u Bijelom Dugmetu, koja se za Zagreb veže od samih početaka, kada je Bijelo Dugme u zagrebačkom Jugotonu dobilo priliku da objavi ploču koju su im u tom trenu u Sarajevu odbili objaviti. I naredno desetljeće njihove karijere ostalo je vezano za Jugoton kao matičnu kuću, s kojom su imali nekoliko manjih i jedan tada priličan skandal, kad im nisu željeli objaviti album „Bitanga i princeza“ u omotu s fotografijom ženske noge kako udara muško međunožje. S obzirom da se ove godine puni pola stoljeća od samih početaka Bijelog dugmeta, bit će ispravljena i ta (ne)mala nepravda pa će „Bitanga i princeza“ biti ponovno izdana, ali u pravom omotu.
Za to se vrijeme, možda baš zbog takvih epizoda, veže i Bregovićevo vjerovanje da će uvijek ostati na margini, autsajder kojeg slijede milijuni, ali bez pravog učinka na bilo što. Ovjekovječio je to u pjesmi „Pristao sam, biću sve što hoće“, posebno stihovima „Po meni se ništa neće zvati“, da bi 30-ak godina kasnije, kao protagonist svoje druge, svjetski uspješne karijere, ostvario baš suprotno. Upravo se odvija obilježavanje pola stoljeća Dugmeta, uz koncerte, najavu novog albuma i mnoštvo popratnih sadržaja, ali u nijednom nema prvog pjevača Dugmeta, Željka Bebeka. On istovremeno slavi svojih 50 godina, uz pjesmu novovalno minimalističkog zvuka koju je snimio sa sinom, a zove se „Ne boj se golubice“.
U nedostatku novih velikih priča, i dalje se prisjećamo starih...
Momci koji su živjeli nedaleko slavnog Jugotona, ali svoje prve ploči nisu objavili tamo, imali su plan biti sve samo ne Bijelo dugme. Jasenko Houra, glavni autor i gitarist, jedno vrijeme i glavni vokal Prljavog kazališta, na početku karijere 1977. posprdno je govorio o „pastirskom rocku“, kako ga je 3 godine ranije krstio utjecajni glazbeni kritičar i teoretičar Dražen Vrdoljak. Kao momci sa zagrebačkog asfalta, Prljavci su željeli zvučati kao Rolling Stonesi, ali prema vlastitom priznanju, na probama je iz pojačala izlazilo nešto sasvim drugo. No vremenom su ovladali zanatom, i iz autentičnog punk i novovalnog zvuka ušli u prostor konfekcije, gdje proizvod teži tome da pristaje što većem broju korisnika.
Nedavno skandalozno dijeljenje grupe na dva istoimena sastava, za koji, ako vidite plakat koji najavljuje koncert, nikad ne znate od kojih se članova sastoji, nije izgleda naštetio nijednoj od tih dviju frakcija. Ona pobunjenička, predvođena izvornim bubnjarem Filešom, koji je, uz par mlađih kolega, prigrlio i prvotnog pjevača Prljavaca, Davorina Bogovića, izdala je prije pola godine album koji nije prošao sjajno jer glazba danas zapravo nikog više ne zanima na taj način. S pristojnim vremenskim razmakom oglašava se i jezgro grupe, ono Hourino Kazalište, novom pjesmom „Djeca su OK“.
Osluhnemo li sadašnja glazbena zbivanja, ima li ikoga tko ne slavi velike, okrugle obljetnice?
Teško je naći glazbenike koji, iako mladi, nisu već poprilično iskusni, iako nisu svi nužno počinjali u striptizbaru na Konjičkoj autobusnoj stanici. Tako je i Baby Lasagna već itekako iskusan glazbenik, s bendom Mantra, okusio međunarodnu popularnost godinama prije solo uspjeha, i nikako se ne može reći da se samo odnekud pojavio. Slično je i s grupama koje nisu dio zabavne, pop ili rock produkcije, kojih na listama popularnosti ili najsviranijih na radijima nema, ali sviraju i snimaju godinama.
Prije dvije godine poznati izraelski kompozitor je na jednom stručnom skupu rekao da Hrvatska u grupi Ogenj ima pobjedničkog kandidata za Eurosong. Tada se tome nije pridavao neki poseban značaj, no sada je, iako na jedvite jade i zapravo slučajno, Baby Lasagna sličnim zvukom, onim što bismo mogli nazvati Rammsteinom za djecu i mame, upravo to. On je trenutno super popularan, a grupa Ogenj, i nakon trećeg albuma popularna je regionalno, u Koprivnici, i koliko dobace preko društvenih mreža pa onda nastupima za vjernu publiku.
Nedavno su objavili pjesmu „Navek on živi“ koja asocira na izreku „Navek on živi ki zgine pošteno“, koja se pripisuje pogubljenim protuhabsburškim pobunjenicima, hrvatskim velikašima Zrinsko Frankopanima. Da podsjetimo, 30. travnja je u Hrvatskoj praznik Spomendan koji obilježava dan njihove smrti, a kad smo već kod blagdana, nedavno se dogodila mala nacionalna tragedija kad su u isti dan pala dva praznika pa su dva inače međusobno udaljena neradna dana, savršena za spajanje s vikendom, svedena na jedan. Savršena pjesma za izražavanje bunta u tom i sličnim slučajevima je baš pjesma „Navek on živi“ grupe Ogenj.