Parcelni vrtovi ili gradski vrtovi. To bi bio najbolji prijevod za Schrebergarten koja se odnosi na parcele namijenjene rekreaciji u prirodi i omogućavaju stanovnicima grada, uzgoj voća i povrća po uzoru na stare vikendice. Ovi vrtovi također sadrže ukrasne biljke i travnjake.
Obično se na svakoj parceli u vrtu nalazi sjenica, mala kućica koja ne služi za život već za pohranu stvari koje su potrebne u vrtu. No, kada dobijete jedan takav komad vrta na korištenje, s njim ne možete raditi što vi želite - sve je uređeno i propisano zakonom.
Nije lako dobiti ga u zakup - prvo morate postati član jedne od udruga malih vrtlara u svojoj okolici, a zatim morate pronaći parcelu. Čekanja su duga, nekad i do tri godine. Pa opet, kada u google krenete upisivati "kako doći do Schrebergarten-a", odmah ispod toga će vam ponuditi i drugi najčešći pojam koji glasi - "kako se riješiti Schrebergartena". Što znači da možda imati svoj mali vrt izvan gradske vreve ipak nije tako idilično kako se čini na prvu. Ili?
Osnovne činjenice o tome što Schrebergarten uopće je i zašto ga se smatra "utjelovljenjem njemačkog duha" zna kolega Nenad Kreizer.
Nenade koja se zapravo priča krije iza te njemačke opčinjenosti malim gradskim vrtovima koji se ovdje zovu Schrebergärten?
Uz te gradske vrtove, s obzirom na to da kao malo koja druga njemačka specifičnost utjelovljuju tzv. njemački duh, vezuju i mnoge anegdote. Moja o--miljena je ona o jednoj brazilskoj manekenki koja je na pitanje što ju u Njemačkoj najviše fascinira rekla kako je ovdje sve jako sređeno pa čak i favele, što je brazilski pojam za divlje slumove, tj. siromašne i divlje četvrti. Naravno pritom je mislila na ove male gradske vrtove s drvenim kućicama koji iz vlaka izgledaju jako uredno i idilično.
No ovi vrtovi ne izgledaju uredno samo iz vlaka. Radi li se o spontanoj pedantnosti onih koji te vrtove koriste?
Nikako. Jedan od razloga zašto se ovi vrtovi smatraju utjelovljenjem njemačkog načina života je i potreba da se sve regulira propisima. Tako su i za male vrtove donesena vrlo precizirana pravila kako ti vrtovi trebaju izgledati. Tu se ne radi samo o općim pravilima poput poštivanja razdoblja mira, koliko se puta smije roštiljati, nego i o vrstama biljaka koje ovdje smiju rasti, veličini parcele, visini ograde tj. živice.
Ima li ovih projekata i izvan Njemačke?
Naravno. Povijesno gledano, projekti mali vrtova su se razvijali svugdje tamo gdje je brzo rastao broj stanovnika a time i siromaštvo. Međunarodno su gradski mali vrtlari povezani u Međunarodnu udrugu malih vrtlara koja broj preko dva milijuna članova diljem Europe ali i u Japanu. Najviše članova dolazi iz Njemačke iza koje slijedi Poljska. Udruga malih vrtlara Njemačke polazi od brojke od pet milijuna stanovnika ove zemlje koji koriste neke od malih vrtova.
Kako stvari stoje s jugoistokom Europe?
Evo meni na prvo na pamet pada Zagreb. Ovdje se projekt zove gradski vrtovi ali su u narodu poznatiji kao Bandićevi vrtovi, nazvani po bivšem gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću koji je, na oduševljenje građana, pokrenuo ovaj projekt 2013.
Ideja je i ovdje bila ista: građanima skučenim u betonske spavaonice omogućiti da slobodno vrijeme provedu na parceli koju im ustupa grad i da pritom spoje ugodno s korisnim. Mnogi naravno ove vrtove koriste i za roštiljanje i druženja.
Da se vratimo na povijest: kako je zapravo nastala ideja da se parcele izdaju građanima na korištenje?
Kao što smo već spomenuli, početkom 19. stoljeća i pojačanom industrijalizacijom Europa pa tako i Njemačka, vlasti ali i vlasnici tvornica su došli na ideju da slobodnu zemlju u blizini zbijenih radničkih naselja parceliraju i daju na korištenje svojim radnicima. Time se, s jedne strane htjela poboljšati opskrba hranom, a s druge strane se htjelo nešto učiniti i za zdravlje radnika i njihovih obitelji.
U Njemačkoj je pojam Schrebergarten povezan s jednom povijesnom osobom.
Da s liječnikom Morizom Schreberom iz Leipziga. Iako on sam nije za života pokrenuo ideju o iznajmljivanju vrtova, čitav život se borio za poboljšanje životnih uvjeta posebice djece iz siromašnijih slojeva društva. Nekoliko godine nakon njegove smrti prvo je po njemu nazvano jedno sportsko igralište, kasnije i vrtovi gdje su djeca provodila vrijeme vrtlareći na svježem zraku a tak kasnije se njegovo ime počelo općenito koristiti za ove vrste obrade zemlje.
Znači sve je počelo zbog zdravstvenih razloga. No ima li ova vrsta vrtlarenja i neku drugu funkciju?
U međuvremenu je prvobitna ekonomsko – zdravstvena funkcija prerasla u socijalnu. Mali vrtovi su mjesta za druženje, okupljanje i upoznavanje s istomišljenicima i za jačanje socijalnih mreža.
Što pospješuje i integraciju.
Točno. Statistike pokazuju da je u posljednje vrijeme sve više građana s migrantskom pozadinom u udrugama malih vrtlara. Prema posljednjim statistikama oko 17 posto unajmljivača vrtova su građani s migrantskom ponudom. Iste statistike pokazuju da taj postotak, prema podacima Ureda za zaštitu potrošača, konstantno raste.
No ne integriraju se samo stranci nego i druge društvene skupine.
Prije bih rekao kako se ne radi o integraciji nego i upoznavanju društvenih skupina koje inače u svakodnevici imaju malo kontakata. O tome govori roman Sebastian Kretza „Korov“ (Unkraut) koji opisuje situaciju u berlinskoj četvrti Neukölln gdje se u lokalnoj vrtnoj koloniji susreću hipsteri i starosjedioci. No ne radi se samo o fikciji. Već odavno se u udrugama i na listama čekanja nalaze mladi urbani ljudi koji u ovom provođenju slobodnog vremena vide izlaz iz skučene stambene situacije. Za mnoge je ideja o vlastitom vrtu usred grada donedavno bila san. Dok nisu otkrili Schrebergärten.
Kako konkretno izgleda taj san i koliko on košta?
Radi se o parcelama koje mogu mjeriti najviše 400 kvadratnih metara. Sa svim popratnim troškovima godišnja najamnina stoji oko 400 eura. Tomu treba pridodati i sumu koja se kao neki oblik odštete isplaćuje dotadašnjem unajmljivaču. Ona je različita od parcele do parcela ali se u prosjeku u gradovima kreće oko 3.000 eura.
Na internet i Facebook stranici imamo i video o Schrebergartenu u kojem Karla, Iva, Asmir i Vladimir govore upravo o tim malim gradskim vrtovima. Pogledajte!
To sve zvuči dosta povoljno pogotovo ako u obzir uzmemo cijene nekretnina, pogotovo u većim gradovima. Pretpostavljam da je i potražnja velika.
Prosječno se na mali vrt u nekoj od kolonija u Njemačkoj, prema informaciji Saveza malih vrtlara, čeka tri godine.
Vjerojatno pokojem korisniku malog gradskog vrta padne na pamet da ovdje posadi i biljku kanabisa što je odnedavno legalno?
Legalno jest ali ne u Schrebergartenu. To leži u činjenici da se kanabis smije saditi samo tamo gdje je osoba koje sadi tamo i prijavljena. A to u Schrebergartenu nije moguće.
Znači da pojasnimo: na tim parcelama se ne smije stanovati.
Točno. Kolibe koje se u vrtovima nalaze služe isključivo za skladištenje oruđa potrebnog za obradu vrta i inače predmeta koji se koriste u jednom vrtu. Dozvoljeno je naravno u tom objektu i skloniti se od kiše i u nuždi i prenoćiti. Koliba smije imati najviše 24 qm. No onome koga se uhvati da se trajno nastanio u nekom od tih objekta prijete kazne i do 50.000 eura
Kada govorimo o zelenilu i uzgoju povrća u posljednje vrijeme se sve češće govori i o tzv. Urban Gardeningu. U čemu je razlika?
Razlika je upravo u svrsi postojanja malih vrtova i urban gardeninga. Dok su mali vrtovi kao što smo rekli, u početku i imali glavnu svrhu opskrbe povrćem i voćem ona se u međuvremenu izgubila i prednost je upravo na socijalnom aspektu i provođenju slobodnog vremena.
Iza Urban Gardeninga stoji druga svrha i filozofija. Ovdje se radi o konkretnim projektima za bolje iskorištavanje urbanih prostora za opskrbu hranom sve brojnijeg svjetskog stanovništva. Npr. iskorištavanju praznih ravnih krovova zgrada u velikim gradovima za uzgoj povrća. Dakle već i po samoj formi, ideja jako udaljena od Schrebergarten filozofije.
Naš današnji gost Saša Noveski imao je svoju parcelu. Ali se onda odlučio da ju više ne želi. Što je dovelo do toga i što je saznao putem?
Saša, koliko si ti dugo uživao u svojoj parceli?
Mi smo imali par godina tu parcelu i išli smo tamo redovno, obrađivali to, brinuli se o tome. Provodili vreme, vikende.
A što te navelo onda na to da odustaneš?
S jedne strane to je lepa stvar, s druge strane obavezuje na sastanke, na zajednički život s ostalim vlasnicima parcela. A ja zbog vremena, zbog mog posla, nisam imao uvek vremena za takve stvari. Onda me nerviralo, "sad moraš da dođeš zato što moramo da se dogovorimo oko oviga, oko onoga". Tako sam odustao. To je jedan razlog, a drugi razlog je - mi smo u međuvremenu kupili kuću sa sopstvenom baštom.
Zapravo su onda te obaveze vrlo konkretne? Ti sastanci, ti dogovori. Znači, ne možeš se držati po strani ako si introvert i želiš samo uživati u tom svom malom vrtu?
Kako da objasnim? To je moje zapažanje. Mi sa Balkana s jedne strane govorimo stalno o druželjubivosti, o zajedničkom životu, ali u principu želimo da budemo sami nekako. Dok Nemci su nedruželjubivi, iz našeg ugla gledanja, ali drže mnogo od tih udruženja građana. Ona su vrlo bitna i ima tu tih sastanaka. Onda ne možeš da radiš u toj bašti šta hoćeš. Zna se koliko od te parcele možeš da ostaviš da ti bude travnjak, koliko mora bude obrađeno od te parcele. Nije to da možeš da radiš šta hoćeš samo zato što plaćaš, ima određenih pravila. Mi ne volimo ta pravila. Ja se tu ne izdvajam uopšte. Znam da je ponekad loše i da to nije u redu, ali jednostavno ne volim takva pravila, i to onda smeta malo.
I sad kad podvučeš crtu, možeš li reći onda koje su za tebe bile pozitivne strane ovog iskustva sa Schrebergartenom, a koje negativne?
Pozitivne strane, pozitivna iskustva su - ja volim zelenilo. Volim da pobegnem iz gradske vreve, da se nađem negde gde je lepo, neki mali zeleni raj. To je pozitivno zato što tamo čovek stvarno može do odahne, to su mirna mesta, povučena. Negativno je, iz mog ugla gledanja, to zajedništvo, ta prisila da se dolazi na te sastanke. To je moje negativno iskustvo, ne mora da bude za druge, ali za mene je to bilo negativno iskustvo. I negativno iskustvo je da ne možeš sam da odlučuješ, da kažeš moja je bašta, ja hoću samo travnjak da imam. Ili ja hoću samo da zasadim krompir. Ne, zna se koliko površine je za sađenje, koliko je za travnjak, koliko za ovo, za ono. Koliko voćki možeš da posadiš, ne možeš čitavu bašto recimo da posadiš samo voće, ne ide ni to.
Dobro znači, nije da ne bi preporučio ovo iskustvo. Bi, ali da ljudi ipak prije razmisle da li zaista žele se upustiti u taj projekt?
Da razmisle, da. Ali bi svakom preporučio, ko naravno, voli zelenilo i ko voli da se bavi time. Jer takođe, zbog tih pravila ne može čovek da kaže "ja sad nemam pet nedelja vremena". Ili dva meseca nemam vremena, nek sve zaraste. Ne može to pošto će se ljudi ljutiti. Biće razgovora na tim sastancima, to mora da se obrađuje, da se održava, da bude slično ostalim parcelama. Ne može da se zapusti, to nije dozvoljeno. Dakle, mora svatko da se odluči za sebe da li stvarno ima volje da se time bavi i da tamo uživa ili je to njemu sve previše obaveza i pravila.
Kao što ste čuli od mog gosta, prije nego što krenete u potragu za odgovarajućom udrugom i parcelom, zainteresirani trebaju biti svjesni da imati ovakvu vrstu vrta znači i - posao. Udruge očekuju da se vrtovi održavaju. U slučaju kršenja statuta, ali i toga da se član trajno ne uključuje u život kluba u skladu s pravilima, udruga malih vrtlara ili upravni odbor mogu i raskinuti ugovor o najmu.
Ako postoji posebno ozbiljan slučaj kršenja statuta, odbor također može zatražiti odgovarajući pravni savjet kako bi proveo prisilno iseljenje. U slućaju da nema zainteresiranih za vašu parcelu, pri prekidu ugovora, parcelu ste dužni vratiti vlasniku "očišćenu" - što znači bez sjenice, šupe, terase i ikakvog raslinja.
Takva demontaža može stajati nekoliko tisuća eura.
No postoji alternativa. Ako želite najprije isprobati odgovara li vam rad u vrtu i imate li uopće vremena za njega, u mnogim regijama možete unajmiti tzv. sezonski vrt. To je čisto obradivo zemljište bez sjenica i daje se u najam svake godine od proljeća do otprilike kasne jeseni.
Prednost je jer plaćate samo stanarinu i ne morate se dugoročno obvezati ni na što, a i cijene su manje i radi se otprilike o 200 eura po sezoni.
S druge strane, daje vam prostora da razmislite jeste li spremni za projekt Schrebergarten ili ste ipak, kako je Saša Noveski rekao, društvena osoba koja se ipak ne želi družiti pa je možda bolje da preskočite ovaj trend.