Bolje i sam nego u lošem društvu. Tako kaže jedna od poznatijih poslovica. Ali je li to zaista tako? I što ako "biti sam" postane - biti usamljen?
Iako usamljenost često doživljavamo kao sastavni dio života koji dođe i prođe, usamljenost je stanje uma koje može učiniti da se ljudi osjećaju izolirano i nepovezano s drugima. Što može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih posljedica.
No ova tema je posebno zanimljiva onima koji žive izvan domovine jer statistika kaže da je medju tom demografijom usamljenost česta pojava. Ljudima u toj situaciji najčešće nedostaje sustav socijalne podrške. A da bi se izgradile stvarne veze s novim ljudima - potrebno je vrijeme.
Njemačka tvrtka InterNations, najveća svjetska globalna mreža iseljenika, objavila je 10. Expat Insider Survey. Ovogodišnja anketa zamolila je 12.065 ispitanika iz cijelog svijeta da ocijene svoj život iseljenika u 53 različite zemlje, u 2023.
I dok se Njemačka nalazi na 49. mjestu, sa već poznatim prednostima, poput prilika za zapošljavanje, i poznatim boljkama, poput komplicirane i spore administracije, odgovori iseljenika na jedan aspekt života u Njemačkoj također su ostali dosljedni tijekom 10 godina, koliko se obavlja ovo istraživanje.
Istraživanje je pokazalo da je Njemačka teška za pronalažanje prijatelja i ostvarivanje dubljih međuljudskih odnosa.
30 posto je reklo da ljudi u Njemačkoj nisu prijateljski nastrojeni prema strancima (u usporedbi s 18 posto na globalnoj razini), a 55 posto ih je teško pronašlo lokalne prijatelje (nasuprot 36 posto na globalnoj razini). Sveukupno, 32 posto je reklo da nema osobnu mrežu podrške, isti postotak kao i onih koji su rekli da se u Njemačkoj ne osjećaju kao kod kuće.
Posljednja prepreka koja pospješuje usamljenost?
60 posto expata je reklo da im je teško naučiti njemački. Barem na razini na kojoj bi se osjećali ugodno i nesputano.
Kolegu Filipa Slavkovića pitam ima li istine u tvrdnjama da je usamljenost pandemija za sebe i jesu li u Njemačkoj samo stranci oni koji su usamljeni?
Filipe, kakav si ti po tom pitanju, jesi li se ikada osjećao usamljeno?
Nisam, Majo. Ali ako je verovati informacijama koje sam proučavao pripremajući se za ovaj naš razgovor, sve je više ljudi na svetu, ili barem u ovim tzv. razvijenim zemljama, koji se osećaju usamljenim. U Nemačkoj se krivica za porast usamljenosti svaljuje na pandemiju ali u drugim bogatim državama o tome da su pre svega mladi i stariji ljudi usamljeni govori se mnogo duže.
Sad kad smo konstatirali da ti nemaš taj problem, podijeli s nama informacije koje si saznao o usamljenosti.
U Velikoj Britaniji je još 2018. godine, neposredno posle izlaska zemlje iz Evropske unije, vlada imenovala prvu ministarku za usamljenost. Iako treba imati u vidu da po funkciji nisu svi ministri u ovoj politički komplikovano uređenoj monarhiji isto što i ministri u klasičnim vladama u EU, uvođenje ministarstva za usamljenost proizašlo je iz preporuka parlamentarne komisije koja se bavila još tokom 2017. tim problemom u Ujedinjenom Kraljevstvu. A još 2015. i 2016. su se u SAD-u pojavila naučna istraživanja koja su usamljenost okarakterisala kao epidemiju modernog doba.
Baš kao epidemiju u medicinskom smislu riječi?
Usamljenost, prema tim američkim naučnim istraživanjima od pre skoro čitave decenije, za oko 30 odsto povećava opasnost od srčanih oboljenja i infarkta, za 50 odsto uvećava opasnost od dementnosti u starosti i za više od 50 procenata uvećava opasnost od prerane smrti. Opasnosti da umru od posledica nedostatka društvenih odnosa je izloženo više ljudi nego što je to slučaj sa ljudima koji pate od preterane gojaznosti, piše izričito u tim studijama. Pre godinu dana je stoga Generalni sanitarni inspektor Sjedinjenih Država, što je glavni kontrolor zdravstvenog sistema pri federalnoj vladi u Americi, i zvanično usamljenost nazvao epidemijom i tražio mere suzbijanja.
Savezna vlada je u Njemačkoj najavila strategiju protiv usamljenosti, ali je u obrazloženju kao glavni uzrok povećanja broja usamljenih navela mjere izolacije koje su bile uvedene za vrijeme pandemije covida-19. U anglo-saksonskom svijetu kao da su mnogo prije pandemije korona-virusa zaključili da je usamljenost sama po sebi epidemija, makar u njihovim okvirima, nacionalnim.
Tako nekako. Mada nemačka vlada nije jedina koja je reagovala posle ili tokom pandemije. Japan je svoje ministarstvo za usamljenost i društvenu izolaciju dobio za vreme kovida, u 2021. Prošle godine je američka država Njujork imenovala ambasadorku za usamljenost i to Rut Vesthajmer (Ruth Westheimer), koja ima 95 godina, a postala je čuvena osamdesetih godina prošlog veka kao seksualni terapeut.
U Njemačkoj takva imenovanja za sada nisu planirana ili?
U Berlinu je sredinom decembra prošle godine nemačko ministarstvo za društvena pitanja – koje se zvanično zove Savezno ministarstvo za porodicu, stare, žene i mlade – predstavilo strategiju savezne vlade za borbu protiv usamljenosti a pre nedelju dana su predstavljene i prve mere. Ministarka Liza Paus je predstavila prvi Barometar usamljenosti a istovremeno je svoju studiju o usamljenosti predstavio i Savezni institut za istraživanje stanovništva. Podaci ministarstva od 1992. godine beležili su tendenciju blagog pada osećanja usamljenosti sve do 2017. kada je usamljeno bilo tek 7,6 procenata stanovništva. Od tada se beleži snažan porast usamljenosti koji doživljava skok 2020. za vreme pandemije, kad se usamljenim osećalo 28,2 odsto nemačkog stanovništva.
Kristina Pota Radulović, klinički je psiholog i geštalt psihoterapeut. Ova osnivačica Centra za psihoterapiju i edukaciju u Beogradu zna da su psihoterapija i psihološko savetovanje jedan od načina da pomognemo sebi kada nam je teško i kada nam je potrebna podrška. A usamljenost je jedna od tih situacija.
Kristina, da prvo utvrdimo nekakve osnove - kako struka definira usamljenost?
Dva pojma koji se često koriste naizmenično u našem svakodnevnom govoru su usamljenost i samoća, ali ovi pojmovi imaju različito značenje i konotaciju. Samoća se odnosi na fizičku samoću kada smo mi sami u nekom prostoru i ne znači nužno da smo i usamljeni. Nama je često potrebno da se osamimo kada želimo da se odmorimo, da sredimo misli, da sredimo utiske. Prosto, to vreme nam je potrebna. S druge strane, usamljenost je naš osećaj da nismo povezani sa drugim ljudima, da nemamo bliske ljude sa kojima osećamo i razmenjujemo bliskost i prisnost. U tome je razlika. Znači, može da se desi da smo mi i fizički sami negde i da se osećamo usamljeno. Može da se desi da smo fizički sami i da se ne osjećamo usamljeno. Može da se desi da smo okruženi drugim ljudima i ili sa mnogo drugih ljudi, a da se osećamo jako usamljeno.
Možemo li mi biti u situaciji da zapravo ne prepoznajemo da je ono što nas muči usamljenost?
Tehnički možemo, mada, ako progovorimo s nekim i ako počnemo da pričamo vrlo često i najčešće postajemo svesni. I opet dolazimo do toga - važnosti kontakta sa drugim ljudima. Dovoljno je to što ste rekli, ono što nas muči, dovoljno je da krenemo, da podelimo s nekim šta je to što osećamo? Šta je to što nas muči? Mi već uspostavljamo kontakt i sa drugom osobom i sa sobom i počinjemo da pričamo o onome što osećamo i što proživljavamo. I stići ćemo negde. Nečega ćemo postati svesni - više nismo sami! U tom trenutku kad progovorimo s nekim drugim nešto ovako lično više nismo sami.
Jasno je da je svaka osoba slučaj za sebe, ali postoje li neki simptomi ili osjećaji ili načini ponašanja koji su znak da naša usamljenost više nije problem koji će se riješiti sam od sebe, već je potrebno potražiti stručnu pomoć?
Zato je važan razgovor, baš zato da se ne bi oslanjali na našu samo procenu. I evo ga opet ta važnost kontakta sa drugim ljudima. Zato je važno da s nekim pričamo ili da mi iniciramo razgovor ako primetimo da je neko nama blizak prosto drugačiji, da se promenio, da imamo utisak da ga možda nešto muči. I onda mi iniciramo kontakt. Možemo mi da iniciramo kontakt sa drugom osobom ako mi nešto primećujemo ili kada drugi ljudi prilaze nama i pitaju "primetio sam, primetla sam to i to, da li je sve OK? I evo ga opet uspostavljanje kontakta i važnost tog razgovora. Odavde počinje povezivanje i kontakt pa dalje i tu već stvaramo velike šanse, što god da je, da ta osoba nije sama, već smo mi tu. Ili neko je pitao nas pa nismo sami. S tom osobom smo u kontaktu pa imamo priliku da popričamo pa da stignemo do negde.
Skoro trećina ljudi u Njemačkoj se, dakle, u vrijeme korona-virusa osjećalo usamljeno zbog mjera izolacije koje su bile uvedene. A kakvo je stanje danas, što pokazuje taj Barometar usamljenosti?
U 2021. je prema tom Barometru osećanje usamljenosti bilo prisutno kod 11,3 odsto ljudi u Nemačkoj, iako je pandemija i dalje trajala. Sa tom godinom se i završava studija ministarstva dok Institut za istraživanja stanovništva ima podatke i za 2022. i u zbiru konstatuje da je kod mnogih koji su patili zbog izolacije tokom pandemije ostala tendencija smanjenih socijalnih kontakata čak i kad su mere zaštite od kovida ukinute. U ovoj studiji se posebno ukazuje na grupe stanovništva koje su posebno patile u izolaciji pa su potom postale hronično ugrožene.
Koje su to grupe posebno ugrožene usamljenošću?
To su pre svega osobe mlađe od 30 i starije od 60 godina. Izrazito je to iznenađujuće i izraženo kod mladih, kod kojih se od 2005. do 2017. u proseku između 14 i 17 odsto populacije osećalo usamljeno da bi taj procenat u 2020. skočio na 41 a u 2021. još jednom na 47 i tek početkom 2023. pao na 36 tj. do pre godinu dana trećina mladih Nemaca i Nemica osećala se usamljeno.
Ima li još nekih specifičnosti, recimo između muškaraca i žena?
Broj usamljenih žena i muškaraca je sličan, baš kao recimo i odnos između gradskog i seoskog stanovništva. Analiza je pokazala da muškarci više doživljavaju socijalnu a žene emocionalnu usamljenost. Nadprosečno često se usamljenim osećaju osobe koje se brinu o drugima, dakle neguju bolesne u svojoj porodici i sl. Ali najznačajniji dugoročni faktor usamljenosti je, čini se, socijalni status odnosno konkretno siromaštvo: među punoletnim ispitanicima koji su naveli da se osećaju usamljeno više od četvrtine u 2021. i više od trećine u 2020. bili su nezaposleni dok je kod osoba koje imaju prihode taj procenat u 2020. bio blizu 30 ali je u 2021. pao ispod deset.
Psihologica Susanne Brücker koja se bavi ovom temom kaže da ljudi često postaju usamljeni poslije životnih potresa: smrt u porodici ili rastanak od partnera, ali i preseljenje u drugu sredinu, čak i rođenje djeteta. Znamo i da osjećaj usamljenosti mogu izazvati i diskriminacija ili mobing. Što vlada planira u okviru svoje strategije? Kako će se Njemačka konkretno boriti protiv bolesti usamljenosti?
Savezna vlada u Berlinu osim citiranog Barometra uvodi svakog juna sedmicu podizanja svesti o usamljenosti, kroz društvene kampanje itd. Ali van toga, novca u budžetu za konkretne aktivnosti nema nego se vlada oslanja na delovanje nevladinih organizacija i samo-organizaciju volontera. To baš kritikuju organizacije koje se već sad bave podrškom usamljenim građanima. U Nemačkoj postoje brojne mreže za pomoć npr. mladima ili starima, pogotovu telefonski brojevi putem kojih se anonimno dobija psihološka pomoć. Socijalno udruženje Nemačke traži da država investira u lokalne mreže, kao mesta za susrete, oko kojih bi se okupljali usamljeni; dok Nemačka fondacija za zaštitu pacijenata zahteva da se investira u zvanične strukture, kod lokalnih samouprava. Udruženje Karitas je čitavu strategiju savezne vlade nazvalo čistom simbolikom, ocenivši da meriti nivo usamljenosti ima smisla samo ako se izdvoje resursi za borbu protiv usamljenosti.