Novosti s glazbene scene Hrvatske
Tko s djecom liježe...
Zoran Stošić, Zagreb
Da kojim slučajem nema gledanja unatrag, pitanje od čega bi se sastojala glazbena scena, ne samo u Hrvatskoj. No, kao i kod starih kaputa, ne možete na sebe samo navući trend otprije 20-30 godina, potrebno je prekrajanje, malo, ali primjetno.
Kad se okupi mlada grupa, to nije vest, ali kad se okupi stara...
Grupa Kojoti se već nekoliko puta ponovno okupljala pa su i nedavno održali povratnički koncert u zagrebačkoj Tvornici, a ubrzo potom izbacili i pjesmu „Nismo djeca“. Na sceni su se pojavili sredinom devedesetih, u vrijeme kad je rokenrol bio neophodan jer nisu svi mogli ni htjeli slušati Crodance, glazbu koja je tada, saznalo se to kasnije iz usta svojevremeno moćnog menadžera Škugora, imala podršku iz vrhova vlasti kao dobrodošao veseli ventil za turobna vremena. A kako se krug zatvara svima, tako se zatvorio i Crodance izvođačima koji su također nedavno imali veliki zajednički nastup u, može li se sada već reći, zloglasnoj zagrebačkoj Areni. Bilo je među njima i uljeza iz osamdesetih, najpoznatiji su Denis & Denis, a to je vjerojatno posljedica izostavljanja Denisa iz bilo koje priče o zlatnim osamdesetima, jer oni su ipak bili bliže zabavnjacima nego novom valu pa im je ovo bila jedina prilika da još jednom bljesnu. Uglavnom, Kojoti su pripadali vinkovačkoj družini koja se rasula po par bendova, svima su im, kao što i ime kaže, matični band bile Majke, pa iako u početku nikome nije bilo jasno zašto netko imitira Partibrejkerse, i to ne uvijek dobro, svi su oni u pronalaženju osobenog stila u proteklih tridesetak godina i sazreli i odrasli, a o tome govori i nova pjesma Kojota „Nismo djeca“.
Kad već spominješ decu, sviraju li deca?
Godine 2019., koja se u Hrvatskoj zbog visokih predkorona brojeva u turizmu često nazivala rekordnom, začet je festival školskih bandova Superval. Kako sami organizatori kažu, pokrenuli su ovu manifestaciju ne bi li mlade školskog uzrasta potakli da se od najranijih dana bave glazbom i izrastu u civilizirane ljude, što je u vrijeme trendova koji mlade agresivno zapljuskuju pa čak i preplavljuju, iznimno teško. U vrijeme kad glazba općenito mnogima nije vrijedna slušanja više od desetak-petnaest sekundi, poseban je podvig navesti mlade da se nečemu tako zahtijevnom posvete kroz dobar dio slobodnog vremena. Ali, kad napokon stvore band i pjesme, zahvaljujući Supervalu dolaze u priliku da se predstave publici, i to je krajnji smisao manifestacije koja se održava i ove godine. Paralelno s tim naporima rastu i pojedinačni pokušaji da se bude nov i drugačiji, i premda to često starijim slušateljima zvuči kao tko zna koja repriza, mladima će npr. grupa The Hahas and The Blablas s pjesmom „Bark!“ sigurno zvučati i svježe i uzbudljivo.
U godini velikih godišnjica za stare i nekih novih festivala za mlade, ima li ikoga u sredini?
Mladi dugo ostaju mladi, često im se tepa i da su perspektivni, ali sve su to redom izvođači s albumom ili više njih iza sebe, koncertima i spotovima pa ipak nikako da postanu scenska činjenica. Jedna od pjevačica mlađe generacije, koja se neće uvrijediti ako primijetim da je tu već neko vrijeme, je Luce. Prije dvije godine se odvažila objaviti da traži posao koji nema veze s pjevanjem, ali ima s glasovnom i pisanom kreativnošću. Bilo je to u vrijeme korone, ali ispada da se kao pjevačica nije uspjela osigurati za ne-daj-bože, kao neke starije kolegice. Sada opet pjeva, možda ne samo, ali svakako posvećeno jer, eto, i njoj sljedeće 2025. pada velika obljetnica, pred publikom će biti punih 10 godina. Pa iako sa svakom novom pjesmom, tako i za novu prije tjedan dana objavljenu „Sve me vodilo k tebi“, sve pršti od pohvala i dobrih kritika, na svom je Youtube kanalu, od svih zamalo 2 i pol tisuće pretplatnika, do sada skupila tek nešto manje od 850 gledanja, što nas, i nju, vraća na ono – mlad i perspektivan.
