Novosti s glazbene scene Hrvatske

Nas je pjesma održala, a njih je podržala

Zoran Stošić, Zagreb

Ljubavni parovi često imaju svoju pjesmu pa je i političarima u neko doba palo na pamet da vezu s glasačima pojačaju nekom našom pjesmom. Najprimjereniji bi bio neki bećarac, koji pjeva o tome kako ono što se noćom obeća danju ne važi, jer tako bude i sa svim predizbornim obećanjima. 

U Hrvatskoj je doba predizborno, pjevaju li se izborne pjesme zborno ili pojedinačno?

Situacija s pjevanjem je kao nekad u izviđačima, pionirima ili vojsci, kad bi netko s čela kolone uzviknuo – „Ajmo pjesma, spontano!“ pa se na predizbornim skupovima uglavnom usiljeno pjeva pjesma koju je netko odabrao kao njihovu. Dvojbena odluka predsjednika Milanovića da se uključi u izbore na strani lijeve oporbe je podržana stihovima pjesme „Rijeke pravde“grupe Film iz 1985. godine, a koalicija okupljena oko Milanovića i SDP-a naziv te pjesme je čak uzela za slogan kampanje. Istovremeno, stranka Most je pokušala jednog od svojih čelnika lansirati kao repera u pjesmi koju su namjenski snimili za predizbornu kampanju, no po reakcijama hrvatskih repera koji su upitani za komentar, nije se baš proslavio. HDZ se u već nekoliko kampanja strogo drži glavne glazbene teme iz filma „Rocky“, rock himne „Eye of the Tiger“, što pomalo čudi jer pjesma ni po čemu nije hrvatska ili, u političkom smislu, demokršćanska.

Stranka Možemo!, koja trenuto vlada Zagrebom, za neslužbene poruke svoje nacionalne kampanje često uzima stihove supruga jedne od čelnica stranke, Mile Kekina, donedavnog autora i pjevača grupe Hladno pivo. Da je Kekin lijevomisleći, potvrdio je u nekoliko navrata, posebno prije nekoliko godina kada se desnici u Hrvatskoj obratio pjesmom „Ja nisam vaš“. No, pjesme istrgnute iz konteksta uglavnom ne odražavaju bilo što iz programa stranaka pa brzo padnu u zaborav, bilo da je to „Vrijeme je da se krene“ grupe Majke koju je na kraju 90-ih koristio SDP, ili naručena pjesma „HDZ zna“, koju je 2007. pjevao Jacques Houdek. Bilo kako bilo, najviše će od svega profitirati pjevač i autor nekadašnje grupe Film, Jura Stublić jer ima rijetku priliku da mu se pjesma „Rijeke pravde“ u žiži interesa nađe dvaput u razmaku od četrdesetak godina, mada iz potpuno različitih razloga.

Kako ostatak glazbene scene reagira na hrvatsku političku svakodnevicu?

Kako se sada čini, a o stvarnim brojevima ćemo moći tek nakon izbora, veliki broj ljudi u političkoj kuhinji jednostavno više ne želi sudjelovati, svatko gleda svoja posla i ako sluša neku glazbu, to sigurno nije nešto iz lepeze političkog marketinga. Mladi se danas više no ikad spominju kao apstinenti od politike, zaiteresirani samo za provod i ljenčarenje.

Je li ta nezainteresiranost mladih za hrvatsku politiku nešto novo?

Još od prve smjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine, kada je prosvjedna atmosfera, posebno kod mlađih glasača, omogućila tu promjenu, mladi su malo-pomalo odustajali od politike i svoj prosvjed izražavali odlaskom u Irsku ili Njemačku, s namjerom da se u Hrvatsku više ne vraćaju. Zgađenost dnevnom politikom se osjećala oduvijek, od osamostaljenja Hrvatske prvi puta kada se lakoglazbeni pravac nazvan Cro dance u 90-ima prelio u rave kulturu partyja i poluteških droga, ali i koje desetljeće prije, s pojavom prvih rock izvođača u vrijeme Jugoslavije, kada je imati dugu kosu bila politička poruka o odbijanju sudjelovanja u politici. Zlatne osamdesete, kada je novovalna scena živjela neku svoju, nimalo pilitičnu paralelnu verziju bratstva i jedinstva da i ne spominjem. Lake note koje prete lake teme i dalje odzvanjaju klubovima i među mladima koji nisu otišli u inozemstvo, ali političkim duhom kao da nisu tu. Na tu scenu pokušava se vratiti i jedan od začetnika plesnog zvuka 90-ih, Ilan Kabiljo, sin legendarnog kompozitora Alfija Kabilja. Slušatelji s nešto dužim pamćenjem će se sjetiti da su Ilan i Vanna, kasnije pjevačica ET-ja, kratko vrijeme surađivali s grupom Boa, negdje u vrijeme koncerta Davida Bowieja u Zagrebu 1990. na kojem je Boa bila predgrupa. Danas Ilan zvuči i moderno i retro, a tako mu se zove i nova pjesma, „Jet set djevojka“.

Nekad je rock bio mlad i poletan, kako se danas drži?

Začudo, još uvijek se mogu naći grupe ljudi kojima teglenje bubnjeva i pojačala po nastupima, prčkanje po žicam što na glazbalima, što iz glazbala prema pojačalima i dalje ne predstavlja toliku muku da bi se priklonili većini i glazbu proizvodili samo kompjuterima i sintesajzerima. Jedna od takvih grupa su i Mandrili, koji su se davne 1997., kada su nastali, zvali ManDrill, ali su ime na zahtjev neke starije američke grupe istog naziva blago izmijenili. Mijenjali su i postave i stilove, danas su predstavnici onog što se već dugo naziva riječkim zvukom, a s obzirom da su sad već i u nekim godinama, tako će valjda i ostati. Do sada su Mandrili izdali 4 albuma, a s obzirom da su sada u modi singlovi, u zadnje su vrijeme predstavili nekoliko pojedinačnih pjesama, posljednja među njima je „Ostajem“.