Novosti s glazbene scene Hrvatske
Trava plava nema zaborava
Zoran Stošić, Zagreb
Tkogod je probao ljeti voziti kroz Liku slušajući country, bio je najbliže onome što smo gledali u filmovima snimljenim tamo daleko, preko bare. Nijedna narodna glazba nije dosegla takvu, planetarnu popularnost pa poneki poštovatelji i imitatori countryja bez imalo dvoumljenja u svoje pjesme umeću bizone i prerije, makar nisu nikad sišli sa svog brda, sa ili bez vrbe na njemu. No, bitna je atmosfera, ono nešto što country ima, čak i kad se ne pjeva na engleskom.
U vrijeme pada interesa za glazbu općeniti, malo je čudno da se itko u Hrvatskoj bavi countryjem.
Opčinjenost countryjem nije od jučer, prvo smo širom bivše države imali paralelnu verziju u vidu meksičkih pjesama kroz 60-e i 70-e godine prošlog stoljeća, gdje je bilo svega kao u western filmovima i američkoj country glazbi, ali iz bratske Južne Amerike. Početkom 80-ih godina grupa glazbenika željna sviranja, što originala, što vlastitih pjesama utopljenih u taj glazbeni pravac, osnovala je Plavu travu zaborava, bend koji je još dugi niz godina bio sinonim za country iz našeg sokaka, nešto kao grupa Cubismo kasnije, gdje smo se, ali ovoga puta slobodnom voljom opet vratili latinoameričkom obrascu. Danas country u Hrvatskoj sviraju i grupe i pojedinci, među potonjima se svakako izdvaja Tomislav Goluban, momak koji je usnom harmonikom i tekstovima o rodnom Zagorju dospio i do glazbenih natjecanja u Memphisu, a prije par godina je objavio i album, deseti po redu, snimljen s lokalnim glazbenicima u Chicagu. Grupa Crooks and Straights po godinama i stažu parira Golubanu, ali ostali su tek lokalna atrakcija vokalno predvođena Nikolinom Tomljanović iz ženskog četverca ENI. Momci sviraju već četvrt stoljeća, ali imaju tek 4 albuma, s najnovijeg sami izdvajaju pjesmu „Rolling Flatbed“.
Spominješ izvođače koji su bliži vremenu divljeg zapada nego sadašnjici, ima li tko mlađi?
Mlađi bi mogli biti Izgubljeni vikend, grupa predvođena Josipom Radićem koji s Lovorkom Sršen pjeva pjesmu „Hektopaskali“. Kao gosta na pjesmi imaju Amerikanca Tommyja koji svira pedal steel, instrument bez kojeg se bilo koji country pretvara u pop, eventualno pop-rock. Popularnost tog instrumenta na ovim prostorima i opet dugujemo Plavoj travi zaborava, grupi u kojoj je tim glazbalom suvereno upravljao Davor Rodik. Da nema njega i zvuka koji već desetljećima proizvodi, Goran Bare npr. bi u drugom, solo dijelu karijere, bio u problemu kako svom zvuku pridružiti country melankoliju, tako karakterističnu za mnoge njegove pjesme. Dobro poznati zvuk steel pedal gitare tako je i dalje poželjan i prepoznatljiv pa se, eto, pojavljuje i u Josipovoj i Lovorkinoj pjesmi „Hektopaskali“.
Dok čekamo poplavu božićnih napjeva, imaš li još nekoga u današnjem country rukavu?
Za kraj sam ostavio Vica Cirica, ili po rođenju Vojislava Ćirića, pretpostavljam. Čovjek je rođen u Beogradu, ali se, nakon pardesetljetnog života u Americi 2022. doselio u Hrvatsku, član je Hrvatskih Blues Snaga i svira i blues i country onako kako samo ljudi s priličnim životnim iskustvom to mogu. Svirao je u puno grupa i još više glazbenika, poznatih i priznatih u SAD-u, a i sam je takav, nagrađivani je član raznih profesionalnih udruženja, a ovom se prilikom predstavlja pjesmom „Whatever I do“.
