Novosti s glazbene scene Hrvatske
Svako je zlo za zlo
Zoran Stošić, Zagreb
Slušajući glazbu koja je nastajala zadnji put kad je planetu tresao strah od nuklearnog, ili barem trećeg svjetskog rata, upada u oči kako su halucinogene supstance bile tijesno vezane s mirotvorstvom, posebno glazbenim. Danas smo svi pacijenti i/ili mušterije farmaceutske industrije, manje ili više drogirani pa ipak, mirotvorstva niotkud. Svjesni da ionako ne mogu ništa, ljudi se povlače u zatvorena društva, uski krug obitelji ili čak u same sebe, u no-sikiriki mod, dok ne prođe.
Zorane, velike teme traže velike reči, ali kao da smo ih sve već potrošili?
Tako izgleda Borise, ali nije prvi put, i nismo mi prvi kojima se to događa, bit će da je tako oduvijek. Danas se probudio i ponovno aktivno djeluje jedan od bendova koji se u vrijeme punka i novog vala bavio velikim temama i pogledom malih ljudi na njih. Bend se zvao, i zove, Paraf i sada je sastavljen od originalnih i par pridruženih članova pa sve zvuči daleko kompleksnije od početničkih punk nabijanja po instrumentima. Iako je Paraf tada, davne 1980. godine snimio intrigantnu, ali glazbeno naivnu ploču „A dan je tako lijepo počeo“, uspjeli su se razviti u novovalnu grupu koja više nije imala zabranjene pjesme, kakva je bila Goli otok u vrijeme punk početaka, već tekstove koji su tadašnju stvarnost bockali i propitivali izdaleka, ali dovoljno blizu da tadašnje klince pouče kako vam možda ne daju da pružite otpor na ulici, ali onaj u glavi vam nitko ne može zabraniti. Ovih su dana objavili pjesmu „Odjebite“ koja zvuči baš onako kako tadašnji klinci, a današnji sredovječni seniori komentiraju ludilo povijesti koja se uvijek ponavlja jer nikad ništa ne nauči.
Za razliku od seniora na pozornici i ispred nje, kako stojimo s juniorima?
U glazbi posebno (iako je tako i na brodu valjda, mali od kužine se ostaje prilično dugo...) vrijedi pravilo da mladi i perspektivni naglo ostare kad se oni stariji od njih maknu u stranu. U glazbenom poslu, a to je ipak posao, nema srednje generacije. Prvo si 20-ak godina mlad i perspektivan, a onda odjednom ulaziš u konkurenciju nagrade za životno djelo. Ženski duo Meritas, koji sad već uživa status poznatih i priznatih, iako su do jučer bile mlade nade, ove godine ulazi u drugu četvrtinu stoljeća svog postojanja. Nakon 25 godina su zaslužile malo mira pa je njihov novi singl zapravo stara pjesma „Iznenada hladno je“ u elektronskom ruhu, to se nekad zvalo plesni miks, a kako danas više nema sporih pjesama, ovo je dakle obični, najobičniji elektro pogled na laganu pjesmu staru 19 godina.
Meritas nisu svoju novu pjesmu ni odsvirale, ili ima ih koji čak ni nemaju novu pjesmu, a opet su tema?
Nedavno je na webu osvanuo niz pjesama Gorana Bareta s Majkama snimljen uživo u Londonu prije pola godine. Radi se o dobro snimljenim i još bolje izvedenim pjesmama po kojima je Bare postao poznat, a nastale su ili dok je bio s izvornim Majkama, ili praćen Plaćenicima, ili reinkarnacijama Majki, koje su sve redom dokazivale da on može bez Majki, ali da bez njega Majke na postoje. Bez obzira, ili baš zato što je u sebe ugurao svaku drogu koja mu se u životu našla na putu, danas ima katalog pjesama koje imaju više sevdaha u sebi nego njegov rokerski narodnjak Hali Gali Halid, izmišljeni lik koji stvarno ukrštava izmišljene narodnjake sa stvarnom garažnom psihodelijom.
A kad smo kod sevdaha, javio se i Edo Maajka, a da nije snimio ništa novo. Nije, kao što se svojevremeno govorilo, cede od Ede, već ploča, gramofonska, i još dupla. Na dvadesetogodišnjicu objavljivanja albuma No sikiriki, koji ga je vinuo u mejnstrim i osigurao mu naklonost publike i poštovanje kritike i kolega, objavljena je ploča koju će publici opet svirati, ali s novim povodom, u zagrebačkom Industrial baru 26. prosinca. I da ne zaboravim, nije da Edo ne radi ništa, a spominjem ga, prije mjesec dana je u rasprodanoj dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu izvodio svoje najveće hitove praćen Jazz orkestrom HRT-a.
