Novosti s glazbene scene Hrvatske

Još samo večeras

Zoran Stošić, Zagreb

Nekada davno, kada je dolazak cirkusa bio događaj sezone, završetak gostovanja se oglašavao preko megafona riječima – Još samo večeras u vašem gradu/mjestu/selu! Marketing je i tada bio važan, a formula još-malo-pa-nestalo je i do danas ostala aktualna, jer jedino vremena ima samo toliko koliko ima.

Mislili smo da su obljetničari koji ovih godina slave po pola stoljeća muziciranja pravi dinosauri, kad ono...

U nedavnom razgovoru s Đimijem Stanićem mi se požalio da su morali uzeti novog člana u orkestar jer im je jedan stariji član, što još uvijek ne znači da je bio stariji od Đimija samog, preminuo. I veli on kako su uzeli dečeca od pedeset let, iako se radi o čovjeku koji tako dugo svira da će uskoro ispuniti uvjete za mirovinu. No, s Đimijem je teško držati korak, on će krajem siječnja napuniti 96 godina. On i njegov orkestar, koji zbog biološke neumitnosti mora s vremena na vrijeme podmlađivati, i dalje sviraju, uvijek jednako uvjerljivo i nadahnuto, a mora im se priznati da su se imali i kada uvježbati. Đimijevih hitova iz 70-ih i 80-ih se ljudi više ni ne sjećaju, ali ne jer su bili tako davno, već više zbog generacijske zaboravnosti. Posljednji, nadajmo se nikako zadnji veliki hit, Đimi je imao kad ga je prije dvadesetak godina u svojoj pjesmi ugostio Zlatan Hrle, poznatiji kao Soma Dollara, a pjesma se zvala „Zagreb, Amerika u malom“.

S obzirom da se nedavo zatvorio legendarni Kulušić, gdje uopće nastupaju glazbenici iz prijašnjih generacija, ta mjesta su davno nestala?

U poslijeratnom Zagrebu su postojala mjesta na koja su ljudi odlazili plesati pa su tadašnji pjevači obično nastupali sa stalnim orkestrom te dvorane, pred publikom koja interes za pjevača pokazuje tako da prestane plesati. Vremenom su se plesnjaci pretvorili u koncerte, glazbenici u estradne radnike, a možda je jedino generacija bendova iz 80-ih svirala samo za slavu, bez ikakve zarade. Jer, Đimi i njegova generacija su od svirke doista živjeli pa možda vremenom od zarade pokrenuli paralelni biznis s nekim kafićem ili restoranom. Ubrzo su plesnjaci postali dvorane, dvorane su postale klubovi, klubovi su postali okupljališta, a nestankom dobrog dijela glazbene scene su i ona nestala. Nekadašnji kultni klub Jabuka odolijeva i sada posluje pod drugim imenom, ali sva druga mjesta su nestala pod pritiskom okolnih stanara ili investitora kojima su ti kvadrati usred grada preskupi za nešto tako neisplativo kao što su klupski koncerti. Ozbiljnija generacija je zato usmjerena na kazališta i koncertne dvorane, pa se i nedavni koncert još jednog od evergreen pjevača, koje je svojevremeno Dražen Vrdoljak šaljivo nazvao zimzelenima, osamdeset sedmogodišnjeg Drage Diklića održao u Lisinskom, pod nazivom njegove najpoznatije pjesme „Još samo večeras“.

Bliže se blagdani pa se nameće pitanje tko se ove godine natječe za božićni evergrin, tj. zimzelen.

Za božićni hit još nemamo prijavljenih, za razliku od predsjedničkih kandidata koji su baš ovih dana  prikupili potpise neophodne za kampanju. No, ako je suditi po reakcijama slušatelja koji ne mare za političku korektnost, najbolje na okolobožićnim partijima kotira pjesme benda koji već neko vrijeme ne postoji, ali je ostavio traga tamo gdje ni puno poznatija imena nisu uspjela uvaliti svoju predodžbu svevremene zamjene za Zvončiće koji zvone cijelu noć. Grupa se zvala Sane, a njihova sad već 10-ak godina stara pjesma sasvim je božićna i zove se nimalo maštovito - „Božićna“.