Bacate li i vi mnogo hrane? Kako tom rasipanju stati na put?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 16.10.2024. 27:26 Min.. Verfügbar bis 16.10.2025. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Bacate li i vi mnogo hrane? Kako tom rasipanju stati na put?
Stand: 16.10.2024, 18:05 Uhr
Nenad Kreizer, Aida Kožar, Nada Pester
Budite iskreni – kad ste posljednji put bacili hranu? Znate li da trećina ukupne proizvodnje hrane završi u otpadu? Zašto? Problem je etičko-socijalni ali i financijski i klimatski. Znate li da preko 820 milijuna ljudi na svijetu gladuje? Kako izbjeći ovaj začarani krug i bacanje hrane svesti na minimum? Nenad Kreizer razgovara s Brankom Ilakovac i Aidom Kožar o pozadini fenomena bacanja hrane i praktičnim savjetima koji bi mogli pomoći u smanjenju količine hrane koja završava na otpadu.
1,3 milijarde tona hrane godišnje diljem svijeta završi u otpadu, dakle tamo gdje ne bi smjelo. Brojka je sama po sebi drastična ali je još drastičnija ako se spomene kako se radi o jednoj trećini ukupne proizvodnje hrane na svijetu. To svjetska gospodarstva košta 940 milijardi dolara godišnje. To su samo direktni troškovi. Ostale posjedice, poput problema koje nestašica hrane uzrokuje u dijelovima Zemlje gdje još uvijek vlada glad što opet uzrokuje migracije i sukobe, je nemoguće procijeniti. Prema podacima UN-a trenutno od gladi diljem svijeta pati oko 820 milijuna ljudi. Proizvodnja bačene hrane uzrokuje i 10 posto emisija svih stakleničkih plinova godišnje s nesagledivim posljedicama po klimatske promjene. Ona opet uzrokuju kataklizme poput suša i poplava što opet utječe i na glad i siromaštvo u nekim dijelovma planeta i tako se krug zatvara.
Na Zapadu je već odavno postalo jasno da bacanje hrane nije samo etičko-socijalni problem koji se tiče samo lokalne zajednice nego da se radi o globalnom problemu. U Njemačkoj, gdje već dulji niz godina postoje organizacije koje se bore protiv fenomena bacanja hrane, se godišnje baci oko 11 milijuna tona hrana koja je mogla završiti na nečijem tanjuru. To je oko 79 kilograma po glavi stanovnika. Ni u regiji jugoistočne Europe situacija nije mnogo bolja. U Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori se godišnje, po glavi stanovnika, baca čak i nešto više namirnica nego u Njemačkoj, oko 84 kilograma.
Od kolegice Aide Kožar saznajemo koji su najveći uzroci bacanja hrane i kako nas neke loše navike navode na to da ta hrpa odbačene hrane postaje sve veća.
Aida, mnogo se hrane baca i to je veliki problem iz više perspekiva. Etika, ekologija, ekonomija – u bacanju hrane, kako izgleda, sve ove perspektive kao da nisu važne. A važne su, podseti nas zašto?
Da, itekako su važne. Baciti hranu najpre nije etički. Jer ako 735 miliona ljudi na svetu gladuje, kako navodi savezna nemačka agencija za obradu podataka, „Destatis“, onda je nehumano da se jedna trećina od ukupne svetske proizvodnje hrane baci. A to takođe znači da su se svi izduvni gasovi prilikom proizvodnje i transporta te hrane bez razloga isprljali vazduh, da je sva voda koja se koristila za uzgajanje te hrane uzaludno utrošena. Takođe, pokvareno voće i povrće takođe ispušta štetne CO2 gasove u vazduh, što nije ekološki. A i sa ekonomske strane gledano: veliki su gubici, počev od proizvođača pa do privatnih domaćinstava.
Sasvim ispravne namirnice skupljene sa otpada
Čuli smo šta kaže Savezno ministrastvo poljoprivrede – 11 milijun tona hrane, i to samo u 2021. godini, se baci u Njemačkoj. Tko najviše baca hranu?
Ono što je mene začudilo je saznanje da privatna domaćinstva najviše bacaju hranu. Ne bi mi bilo čudno da su proizvođači, uslužne delatnosti kao gastronomija ili trgovine najveći rasipnici hrane. Jer, to su velike količine hrane, mora da se vodi računa o svakom koraku u njenoj proizvodnji i skladištenju, i logično bi bilo da se tu lako dese propusti. Međutim, ne – privatna domaćinstva bacaju najviše hrane. Čak 60 odsto od ukupno bačene hrane u Nemačkoj. Što znači, od onih 11 miliona, 6 miliona tona bacaju domaćinstva. I to u vreme velikog poskupljenja hrane - pa bi bilo logično da ako već daš pare, biće ti žao da ti ta investicija propadne.
Ipak,očigledno da ta ekonomska perspektiva kupljene hrane ne motiviše Nijemce da tu hranu i pojedu. Tko je još važan čimbenik u tom lancu bacanja hrane?
Sledeća po količini bačene hrane je gastronomija i ugostiteljstvo koja baci što sirove, što skuvane hrane - 17 odsto. Onda, u preradi hrane se baci 14 odsto, trgovina baci 7, i sami proizvođači hrane najmanje - 2 odsto.
Kako to da se toliko hrane baci u Nemačkoj?
Ima mnogo razloga, a počeću sa najbanalnijim: propadanje voća i povrća koje ne zadovoljava spoljašnje standarde lepote. Banane su braon, šargarepe su krive, šljive imaju neke kvrge – u prodavnici nam ruka uvek poleti ka savršenom obliku. Mnogo voća i povrća propadne samo zato što nam nije oku prijatno da ga vidimo. U Francuskoj je 2016. godine donet zakon kojim se trgovine obavezuju da neprodano voće i povrće poklone onima kojima je ono potrebno. U Nemačkoj ne postoji takav zakon. Ali svetska organizacija za zaštitu okoliša WWF traži da se do 2025 godine u Nemačkoj za 30% smanji bacanje hrane a do 2030. godine do 50 odst. Za sada je savezna vlada sa više glavnih trgovačkih lanaca potpisala pakt protiv rasipanja i bacanja hrane ali to očito neće biti dovoljno.
Koje se mjere poduzimaju da bi se količina hrane koja se baca smanjila? O tomu u ovom izdanju podcasta razgovaram s Brankom Ilakovac, voditeljicom Centra za prevenciju otpada od hrane (CEPOH) iz Zagreba.
Branka, gdje je veća svijest, kod starih ili mladih? I možda da usporedimo i grad i selo, gdje postoji veća svijest o tome da je hrana zapravo nešto što se ne bi smjelo bacati?
Apsolutno ste dobro detektirali, starije osobe nam trebaju biti uzori u ponašanju s hranom. Ja to uvijek naglašavam. Malo smo u ovoj potrošnji otišli predaleko. Trebamo se korak unatrag vratiti i raditi onako kako su naše bake i djedovi radili. Oni su točno znali koliko im treba. Pripremili su uvijek, možda je to bila čak i manja količina. Ja govorim za svoju baku, brat i ja uvijek komentiramo i dan danas, kako je baka malo u malim posudicama pripremila hrane, ali svi smo se najeli. Dakle, možda danas imamo i tendenciju prevelike konzumacije, odnosno previše konzumiramo te hrane. Možda trebamo ostati i prije nego signala mozgu da smo sad siti, odnosno da smo se prejeli. Tako da, eto, i uzorci konzumacije su promijenili s vremenom, ali definitivno stariji ljudi su nam uzor tu. I još jedna stvar: oni ne eksperimentiraju s receptima na internetu, na društvenim mrežama. Oni znaju što vole jesti i toga se drže. I zbog toga oni gotovo ništa ne bacaju, odnosno bace minimalne količine.
Poznato je da ima mnogo angažovanih organizacija i građana koji se bore protiv uništenja hrane, jesu li u tome uspješni?
Ono što postoji su vrlo važne inicijative i akcije gradova širom Nemačke – umreženi u „Städte gegen Food Waste“, tj. gradovi protiv bacanja hrane. Što je jako dobro jer upravo se u gradovima baca najviše hrane, čak 70 odsto, ne samo u nemačkim već svim drugim evropskim gradovima. Tako je Essen jako aktivan s idejom „Ne u kantu već na tanjir“ a tu je i tzv. Foodscharing – ono što ne možeš da potrošiš pokloni drugom. Postoje trgovine npr. u gradu Osnabrück-u, koje imaju „Zlatnu kantu“, „Die goldene Tonne“, gde građani mogu da se posluže hranom i uzmu iz nje ono što im je potrebno a što te trgovine više ne mogu da prodaju.
Vratimo se na onu neuglednu a zdravu bananu. I ružno voće i povrće ima iste nutricijske vrijednosti i isto će nam dati vitamina, minerala, proteina kao i ono što je optički bez greške. Šta učiniti da se spreči bacanje?
Da, što bi se reklo, i ružno voće ima dušu. Može se skuvati, ispeći, staviti u smoothie, može biti hranljivo ako mu damo šansu. Do istog zaključka je došlo čak i nemačko Ministarstvo ishrane i poljoprivrede pa je kreiralo aplikaciju koja se zove „Zu gut für die Tonne!“. To jest „Previše dobro za kantu!“, odnosno - previše dobro da bi se bacilo u smeće.
Kako ta aplikacija sprečava bacanje hrane?
Na taj način što se fokusira na bolju očuvanost namirnica i recepte u kojima se koriste ostaci od namirnica. Bez obzira da li je to ostatak od makarona, banane koje su postale braon, polovina tikvice koja danima stoji u frižideru. Ministarstvo motiviše korisnike aplikacije da kombinuju ostatke svoje hrane i stvaraju nova jela od njih. Aplikacija funkcioniše tako što u dato polje ukucaš šta sve imaš od ostataka hrane a ministarstvo onda predloži nekoliko jela koja bi mogla da se spreme od tih ostataka. I da, važno je da se napomene da recepti nisu komplikovani.
Jesi li ti isprobala tu aplikaciju?
Išla sam na sajt i rekla da imam dosta starog hleba. Predložili su mi da isečem hleb na kocke, poprskam malo maslinovog ulja po njemu, stavim omiljene začine i ispečem u rerni. A onda od toga da napravim salatu sa paradajzom i krastavcima.
Jesi li napravila tu salatu?
Ne, jer, u stvari, nisam imala starog hleba, samo sam htela da znam šta bi bilo ako bi bilo. U našoj se kući ne baca hrana. A i dolazim iz kuće gde se hrana poštovala „jer je neko radio za nju“. Ima jedna izreka iz mog kraja koja kaže „Trohe vrište do neba“, odnosno mrve od hleba koje padaju na pod pa ih mi gazimo, vrište jer ih ne poštujemo. Mrve od hleba kojih izvesno da ima na trpezarijskom stolu, su se uvek bacale u baštu, pticama.
Zanimljivo, iako se ne bi moglo primeniti na urbanu sredinu, gdje mahom nema vrtova. Vratimo se uzrocima zbog kojih u Njemačkoj 11 milijun tona hrane završi u smeće, koji su sledeći razlozi, pored ružnog izgleda hrane?
Najpre, hrana se ne skladišti dobro, a potom se u velikim količinama baca ono čemu je prošao rok trajanja. Postoji nezavisna organizacija u Hamburgu koja se zove Centrala za potrošače tj. „Verbraucherzentrale“, a koja, između ostalih društveno korisnih delatnosti, potrošačima nudi listu namirnica koje se još uvek mogu koristiti iako im je prošao rok trajanja. Tako se na primer pirinač tj. riža, pasta ili brašno može koristiti mesecima pošto im istekne rok trajanja. Neotvoreni mlečni proizvodi, jogurt, pavlaka, pasterizovano mleko, mogu se nedeljama pa čak i mesecima koristiti. Marmelade, konzerve, keks, kafa, kakao – sve se to lako može mesecima koristiti nakon istekna roka trajanja. Naravno, uvek se mora dobro pogledati, pomirisati, uključiti sva čula da bi se proverilo je li u hrana još uvek u redu.
Ima li još nekih savjeta?
Ima. Ako postoji tendencija bacanja hrane, prosto je: da se kupuje manje. To je dobro za sve one perspektive sa početka našeg razgovora: i etički, i ekološki i ekonomski. Dobro je i za okoliš a i za kućni budžet. A ako ipak iz raznih razloga ostane hrane u kući bolje je poklonite komšijama ili odnesite na punktove u vašoj blizini za skupljanje hrane ili narodne kuhinje.
