Svi u štrajk?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 27.03.2024. 22:01 Min.. Verfügbar bis 27.03.2025. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Svi u štrajk?
Stand: 27.03.2024, 17:31 Uhr
Nenad Kreizer, Saša Bojić, Amir Kamber
Njemačku je posljednjih mjeseci zapljusnuo val štrajkova. Zaista najdjelotvornije sredstvo za borbu za radnička prava? Štrajkaju liječnici, sigurnosno osoblje na aerodromima, kabinsko osoblje u zrakoplovima a o štrajku strojovođa da i ne govorimo. Koja su prava radnika? Tko smije štrajkati i tko plaća plaću za vrijeme izostanka s radnog mjesta. Nenad Kreizer razgovara s predstavnicom Njemačkog saveza sindikata, Šejlom Vojić. Od kolege Saše Bojića saznajemo više o tradiciji štrajka u Njemačkoj.
U prvih tri mjeseca brojni štrajkovi u gradskom, željezničkom i zračnom prijevozu, prouzročili su u Njemačkoj djelomično potpuni prometni kolaps što su na svojoj koži najviše osjetili obični građani. No ne štrajkaju samo radnici u prijevozu nego i liječnici, nastavno osoblje i radnici u javnim službama.
Mnogi imaju osjećaj da je ovo godina štrajkova. Štrajkaju liječnici, sigurnosno osoblje na aerodromima, kabinsko osoblje u zrakoplovima a o štrajku strojovođa da i ne govorimo. U nekim trenucima se činilo kao da čitav prometni sektor u Njemačkoj stoji. Zatvorene zračne luke, prazni željeznički kolodvori, tramvaji koji ne izlaze iz svojih garaža.
U međuvremenu se situacija donekle smirila: štrajkova koji su najviše uzbunili duhove, štrajkova strojovođa, neće biti do daljnjega. Naime, jučer je objavljeno da su GDL i Deutsche Bahn nakon pet mjeseci pregovora i šest štrajkova, napokon postigli dogovor. Strojovođe će ubuduće moći raditi nekoliko sati tjedno manje uz istu plaću.
Neki ekonomski instituti, poput Instituta za svjetsku privredu u Kielu, već su kritizirali ovaj dogovor tvrdeći da njemačkom tržištu rada treba više a ne manje radnih sati. Jer, kako se navodi, zbog demografskih kretanja i manjka radne snage, bi za njemačku privredu i društvo općenito, bilo bolje da se radi više za više novca a ne manje za isti novac.
No i ova borba strojovođa je pokazala jedan trend: zbog manjka radne snage, sindikatima, tj. radnicima, je sve lakše ostvariti željeni cilj svoje borbe jer poslodavcima ne preostaje ništa drugo nego ispuniti skoro sve želje radnicima koje već ima nego se na tržištu rada boriti za nove.
No iako su mnogi stekli takav dojam posljednjih mjeseci, Njemačka u međunarodnoj usporedbi spada u zemlje u kojima se relativno malo štrajka i na ljestvici po broju štrajkova se nalazi daleko iza rekordne Belgije i Francuske.
Koja prava zapravo imaju zaposleni kad je štrajk u pitanju, tko plaća njihov izostanak s posla i tko uopće smije štrajkati o tomu u ovom izdanju podcasta razgovaramo s predstavnicom Njemačkog saveza sindikata Šejlom Vojić.
Štrajk je jako važan jer se zaposlenici zalažu za svoje interese kroz štrajk, a uspjesi postignuti štrajkom su dobri za sve nas. To podrazumijeva, kod pozitivnog ishoda, veće plaće, bolje uvjete rada i više kolektivnih ugovora. Znači veću kupovnu moć, više novca u tom socijalnom smislu, više sigurnosti i više poreznih prihoda za državu. Za štrajk nisu krivi zaposlenici, što bi svakako istaknula, nego poslodavci koji ne daju dobre ponude u tim kolektivnim pregovorima. Bez obzira što oni možda gubi taj iznos za vrijeme štrajka, kasnije mogu dobiti znatno bolje radne uvjete.
Što se događa s onima koji, recimo, ignoriraju taj štrajk, bez obzira na to jesu li u sindikatu ili ne. Oni kažu mene štrajk ne zanima, ne slažem se s onime što oni traže i ja taj dan radim. Da li za njih postoji nekakvo pravilo ili jednostavno se radi samo o solidarnosti?
Štrajk je temeljno pravo i zakonsko sredstvo za provođenje određenih zahtjeva koji radniku, odnosno radnici stoji na raspolaganju. On može to da prihvati, ali naravno i ne mora. U slučaju da ne želi da sudjeluje u štrajku, ne mora. Taj dan može regularno obavljati svoju poslovnu djelatnost, odnosno radne zadatke koje je ugovorom obvezan da radi.
Od kolege Saše Bojića saznajemo tko to u Njemačkoj najčešće štrajka i zašto se u ovoj zemlji štrajka manje nego u susjednoj Francuskoj i na kraju tko to uopće ne smije štrajkati.
Saša, krenimo najpre od same reči „štrajk“ – kako je nastala?
Štrajk je reč koja je u nemačkom i drugim jezicima preuzeta iz engleskog jezika. Strike na engleskom u najširem smislu znači „udar“. A kao „udar“ samih radnika, sredstvo da se poslodavci dozovu pameti, u upotrebi je od polovine 18. veka. U Nemačku je prešao negde početkom 19. veka a definitivno se „zapatio“ nakon „Štrajka za tri groša“ (Dreigroschenstreik) nemačkih štamparija iz 1865. godine. Tim štrajkom se nekih 500 do 800 nemačkih štampara izbotilo za povećanje plata od 28 pfeniga. To su bili apsolutni počeci sindikalnog organizovanja radnika u Nemačkoj, zajedno sa radnicima u duvanskoj industriji, štampari su utrli put kasnijim oblicima sindikata u ovoj zemlji.
Znači radi se o etimologiji reči, ali pretpostavljam da je i pre njenog nastanka bilo štrajkova koji se naprosto nisu tako zvali?
Svakako, najstariji poznati štrajk datira iz 1159. godine pre Nove ere i proglasili su ga u Egiptu radnici koji su zidali kraljevsku grobnicu u Tebi. Bila je to 29 godina vladavine faraona Ramzesa III a borbeni poklič radnika je glasio: „Mi smo gladni“ – iz toga je jasno sve o razlozima prekida rada. Dobili su dovoljno žitarica da mogu sebi da spravljaju hranu, ali su posle prekidali rad još nekoliko puta.
No sindikata tada još nije bilo? Jesu li oni zaista plod industrijske revolucije i kapitalizma?
Da – radnici su tokom čitave istorije mogli da se organizuju na razne načine, da prekidaju rad, da imaju svoje vođe, ali su sindikati nastali tek sa organizovanom borbom za sveobuhvatne interese radnika, dakle za veće plate, kraće radno vreme, bolje uslove rada i socijalnu i zdravstvenu zaštitu i to su sve tekovine kapitalizma, baš kao i sindikalno organizovanje radnika sa plaćanjem članarine.
Članarina je verovatno bila važna zbog mogućeg izostanka plata?
I te kako: kapitalizam je naravno i samim radnicima doneo neka bolna i bitna saznanja, na primer, da štrajk mora biti dobro organizovan da bi uspeo. Inače lako može da se desi da vlasnik fabrike otpusti organizatore štrajka, ili čak smanji plate. Valjalo je imati i dovoljno novca – uglavnom od članarine - da se radnicima obezbedi preživljavanje dok traje štrajk jer kapitalista ume da obustavi isplate za vreme protesta.
Kako stoje stvari sa štrajkovima iza kojih stoje politički zahtevi?
Bilo je dosta i takvih štrajkova i iza njih su obično zahtevi da se promene neki zakoni koje stiču rada, ali recimo u 19. veku je bilo štrajkova sa ciljem da se izmeni izborno pravo. A u 20. veku su zabaleženi kako politički štrajkovi u diktaturama, na primer, nakon državnih udara sa ciljem da se uguši demokratski poredak. Primer imamo u Nemačkoj sa Kapovim pučem, Volfgang Kap i Valter fon Litvic su u martu 1920. poveli pučiste da obore mladu Vajmarsku republiku i uspostave desničarsku autokratsku vladu. Puč nije uspeo zbog generalnog štrajka većine građana koji nisu hteli da sarađuju sa nelegitimnom vlašću.
Postoje li i druge vrste štrajkova?
Uslovno rečeno – da. Jer, reč je o raznim formama protesta koje su nazvane štrajkovima i imaju veze sa odbijanjem da se rade određen stvari. Na primer, da se jede. To je štrajk glađu uz sve moralne i socijalne dileme koje povlači za sobom i u koje sada bolje da ne ulazim. Potom izdvajam:
- Stanarski štrajk (kada stanari nekog stambenog kompleksa ne plaćaju kirije jer smatraju da su previsoke ili da se zgrade ne održavaju kako treba)
- Studentski štrajk (kada studenti bojkotuju predavanja iz neslaganja sa zvaničnim stavom univerziteta prema nekoj aktuelnoj temi)
- Potrošački štrajk (kada potrošači bojkotuju određene radnje ili firme)
- Seks-štrajk - odbijanje seksa da bi se ostvarili određeni zahtevi, ili iz protesta
Moram da napomenem da se i tu misli na masovan štrajk, znači na masovno odbijanje seksa, a ne na mali protest ograničen na recimo, jedan brak.
Da se vratimo malo u sadašnjost: da li se u Nemačkoj manje štrajkuje nego drugde?
Mnogo manje nego drugde, zapravo po broju radnih dana koji su propali zbog štrajkova Nemačka je u toku protekle dekade bila na desetom mestu među najrazvijenijim zemljama sveta. Na prvom mestu su Belgija i Francuska a na poslednjem 18.-tom sa ubedljivo najmanje štrajkova je Švajcarska. Razlog za tako malo štrajkova u Nemačkoj u odnosu na zapadne susede je drukčiji odnos prema političkom štrajku – Savez nemačkih sindikata DGB hoće da integriše sve ideološke orijentacije, dok u Francuskoj, recimo, sindikati umeju i da se bore međusobno.
I pored toga što se u Nemačkoj ne štrajkuje toliko mnogo, u poslednje vreme kao da nemački sindikati to hoće da nadoknade pa smo imali velike probleme u javnom saobraćaju?
Jeste, nagazili su malo više, od poslednjih meseci prošle godine naovamo, sindikat mašinovođa GDL je taman pre mesec dana završio jedan veliki štrajk pa je sada najavio nove, a mnogo se toga dešava i u redovima ogromne Lufthanze. Zemaljsko osoblje na najvećim nemačkim aerodromima je zatražilo povećanje plate za 12,5 odsto i bonus za kompenzaciju inflacije. U februaru je i letačko osoblje najavilo štrajkove – u pitanju je oko 18.000 zaposlenih. Inače je u istom mesecu štrjkovalo i osoblje obezbeđenja na svim velikim aerodromima. Ima još štrajkova koji su nekako prošli „ispod radara“ velikih medija, na primer, isto u februaru je oko 20.000 lekara nemačkih univerzitetskih klinika obustailo rad na jedan dan. I na kraju da od svega toga pomenem još i trgovine na malo, malo ko primećuje da i one još od aprila prošle godine u raznim delovima Nemačke povremeno obustavljaju rad i pregovori o radnim ugovorima su još u toku.
I na kraju nam reci: u kom trenutku zapravo dolazi do odluke da se počne sa štrajkom. Da li on uvek lebdi kao pretnja u pregovorima o platama?
Praktično – da, kad god se radi o velikom broju radnika koje pogađaju – ili ne pogađaju - neke mere, mada do štrajka ne može doći preko noći, potrebno je da o tome postoji saglasnost više od 75 odsto zaposlenih a onda rukovodstvo sindikata donosi odluke o vremenu početka, trajanju štrajka i drugim pojedinostima. To se često radi u tajnosti ali poslodavci nisu naivni i obično znaju šta im se sprema, kada 20.000 radnika priprema štrajk to je teško sakriti.
