Josip Mlakić: "Na Vrbasu tekija". COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 03.04.2025. 25:07 Min.. Verfügbar bis 03.04.2026. COSMO. Von Amir Kamber.
Josip Mlakić: "Na Vrbasu tekija"
Stand: 03.04.2025, 17:43 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Svima onima koji vole čitati i cijene djela nobelovca Ive Andrića preporučujemo roman „Na Vrbasu tekija“. Književni selektor Davor Korić nas u uvodi u lik i djelo ovog bosanskohercegovačkog pisca. Šta se krije u arhivi franjevačkog samostana u Jajcu? O kakvoj ili čijoj Bosni i Hercegovini piše Josip Mlakić? Fiktivnoj, povijesnoj ili ovoj današnjoj "daytonskoj"?
Početkom svakog mjeseca se bavimo literaturom.
Čitamo i upoznajemo pisce i spisateljice koj pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Ovaj put je to Josip Mlakić iz Bosne i Hercegovine.
Govorimo o njegovom romanu "Na Vrbasu tekija"- Čiji naslov upućuje na Ivu Andrića i njegov roman: Na Drini ćuprija.
Više o tome za koji trena od našeg književnog selektora Davora Korića, a nešto kasnije i od samog autora knjige "Na Vrbasu tekija", Josipa Mlakića, ali idemo redom, kao što rekoh, najprije uvertira.
Davor Korić nas uvodi u lik i djelo, književni rad Josipa Mlakića.
Zanimljiva pozadinska priča, bitni biografski, okvirni podaci o piscu kojeg po našem mišljenju vrijedi čitati.
Ko je Josip Mlakić?
Josip Mlakić je rođen 25. siječnja odnosno janura 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Gornjem Vakufu-Uskoplju (kako se u daytonskoj BiH još naziva) a u Sarajevu je diplomirao na Mašinskom fakultetu te je po zanimanju mašinski odnosno strojarski inženjer.
U našoj jednoj od naših podcast epizoda govorili smo o spisateljici Eni Katarini Haler - koja je diplomirala arhitekturu. Naš današnji gost je diplomirani mašinac - nije rijetkost da su književnici po diplomi nešto na prvi pogled sasvim drugo
Meni je bilo poznato iz istorije književnosti da su se neki ljekari veoma uspješno bavili književnošću kao na primjer engleski pisac Cronin i posebno dva velika ruska pisca Anton Pavlovič Čehov i Mihail Bulgakov…
U Njemačkoj bi to recimo bio pjesnik Gottfried Benn a sjetimo se i bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije.
A evo sada čitamo djela jedne arhitektice i jednog mašinskog inženjera, koji je nedavno postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost zbog svojih veoma uspješnih literarnih ostvarenja. Jer Mlakić je veoma produktivan pisac. Redovno čitam njegove novinarske radove, tekstove o raznoraznim temama preteženo iz kulture koje objavljuje u zagrebačkom tjedniku „Express“, a društveno-politička zbivanja tematizira već niz godina i u kolumnama koje objavljuje mostarski portal „Bljesak“. Ali ono što je njegova najjača osobina kada je riječ o književnosti su njegovi romani i scenariji. Za njegov rad me naročito zanitrigirala činjenica da je njegov roman, za koji sam prvo čuo kada je riječ o Mlakićevom stvaralaštvu, ,„Živi i mrtvi“ ekraniziran. Kako sam svojevremeno radio u Redakciji dramskog/igranog programa na TV Sarajevo u kojoj smo se često bavili snimanjem drama prema proznim djelima domaćih pisaca, ekranizacijom takozvane književne baštine, zanimalo me kako će izgledati film snimljen po ovom romanu.
Da li si prvo gledao film pa onda pročitao roman?
Ne, nikako, jer čitanje romana nakon gledanja filma za mene ne dolazi u obzir, jer onda pred očima imate već u svijesti viđene likove, a kad čitate prvo roman onda te likove možete kreirati u svojoj mašti. Zato sam prvo pročitao Mlakićev roman „Živi i mrtvi“, a kasnije sam pogledao i film. Mlakić u ovom romanu tematizira rat u Bosni tako što paralelno pratimo dvije ratne situacije iz ovog posljednjeg rata u kojem se grupa pripadnika HVO-a pokušava probiti kroz obruč Armije BeiHa i one iz 1941. godine kada se grupa domobrana i ustaša nastoji probiti kroz partizanski obruč. Stavljanjem unuka iz prve radnje i djeda iz druge u istu ratnu situaciju okruženja Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako "niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići".
Autentičnost i uvjerljIvost ovog romana svakako potiče iz činjenice da je Mlakić cijeli rat proveo boreći se kao vojnik HVO-a na teritoriji Srednje Bosne. Za svoje scenarije i romane Mlakić je dobio brojne nagrade.
Mislim da se Mlakić profilirao kao veoma vješt i tražen scenarista, možda najbolji u Bosni i Hercegovini nakon Abdulaha Sidrana, o čemu svjedoči i pregršt nagrada koje je dobio za svoje scenarije i romane. Među tim brojnim nagradma ne mogu a da ne pomenem da je za scenarij napisan za film „Imena višnje“ koji je režirao Branko Schmidt dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine Inače, na književnu scenu je stupio 2000. kada mu je, na natječaju malog izdavača Faust Vrančić, zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama, izdan prvi roman pod naslovom „Kad magle stanu“. Njegov drugi, upravno pomenuti roman „Živi i mrtvi“ izdan 2002. godine nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena po prvi put. Za isti roman 2003. godine dobiva i nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Zrinski. Zanimljivo je da je dobio i nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman 2014. za roman „Božji gnjev“ i 2018. za roman „Crni gavran i bijele vrane“, koji sam nedavno pročitao sa velikim zanimanjem. I u ovom žanru kao i u slučaju antiratnog romana Mlakić je pokazao svoju spisateljsku vještinu, a ono što je njegova velika vrlina je jednostavnost s kojom razvija priču o dvojici inspektora Sećiji i Sadiku, jednom Hrvatu i drugom Bošnjaku junacima tranzicijskog poratnog doba koji vjerodostojno oslikavaju bosansku svakodnevicu ogrezlu u korupciji i kriminalu. I ovaj roman je veoma filmičan i ne bi me čudilo da i po njemu bude snimljen film.
Kako u našoj emisiji svakog prvog četvrtka novog mjeseca predstavljamo po jednu knjigu pisaca sa našeg govornog područja, koju Mlakićevu knjigu bi preporučio našim slušateljima?
Svima onima koji vole čitati i cijene djela našeg nobelovca Ive Andrića svesrdno bih preporučio Mlakićev roman „Na Vrbasu tekija“ u kojem se bavi pričom o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o njihovom životu i preživljavanju u burnim vremenima od sredine 19. do sredine 20. stoljeća u kojem se smjenjuje pet sistema, Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska Monarhija, Nezavisna Država Hrvatska, prva Jugoslavija i socijalistička Jugoslavija. U ovom romanu do punog izražaja dolazi Mlakićeva spisateljska vještina da identično Andrićevim stilom i jezikom rekreira svijet koji je ostao sačuvan u njegovim knjigama i hronikama. Mlakić stilski besprijekorno i s jezičkom perfekcijom tematizira fratarsku Bosnu, kojom se bavio i Andrić, zapravo nastavlja ono što je sam Andrić još mogao napisati. Gotovo na borhesovski način Mlakić sugerira kako se radi o slučajno nađenom rukopisu koji je možda napisao sam Andrić, a koji je izgubljen. Prva dva dijela romana nose naziv „Na Vrbasu tekija“….
Za one koji nisu čuli za ovaj pojam, recimo da je tekija bogomolja u kojoj se okupljaju derviši, koji u njoj borave i obavljaju vjerske obrede.
U romanu se radi o izgradnji franjevačkog samostana u Jajcu. Dakle prvi dio romana koji nosi nalov „Na Vrbasu tekija“ asocira na naslov Andrićevog najznačajnijeg romana „Na Drini ćuprija“, a drugog „Jajačka hronika“ na naslov Andrićevog romana „Travnička hronika“. Pored ove inspiracije da ovaj roman napiše načinom i stilom iz Andrićevih djela, Mlakić je građu za ovaj roman pronašao u arhivi koja se čuva u franjevačkom samostanu u Jajcu. Riječ je o rukopisu fra Ante Kneževića glavnog lika prvog dijela romana, fratra koji je cijeli život posvetio izgradnji pomenutog samostana, a također i o dnevniku fra Josipa Markušića koji se u drugom dijelu romana prisjeća fratara iz njegovog života koji ga kao aveti posjećju na samtrničkoj postelji. Moglo bi se reći da Mlakić zapravo ispisuje hommage Andrićevom djelu, jer se u trećem dijelu ove knjige „Paučina i promaja“ esejistički bavi studijom, književnom analizom Andrićevog literarnog opusa, njegovom poetikom i recepcijom.
Dakle, možemo zaključiti da je ovaj roman nastao na osnovu Mlakićeve književne fascinacije djelom Ive Andrića?
Naravno, jer jedan iz velike galerija likova iz romana je i Andrić za kojeg Mlakić navodi da je nekoliko dana boravio u jajačkom samostanu gdje je čitao rukopis fra Antona Kneževića koji je Mlakiću poslužio za oblikovanje prvog dijela romana u kojem su burni povijesni događaji prikazani kroz individualne sudbine junaka, takozvanih malih ljudi kršćana, hrišćana i turaka kako su se u tom istorijskom periodu nazivali, odnosno katolika, pravoslavaca i muslimana, danas Bošnjaka, osuđenih na suživot u vječitom strahu od onog drugog. Obrađujući ovu kompleksnu tematiku do punog izražaja dolazi Mlakićevo vlastito životno iskustvo i do srži duboko poznavanje bosanskog mentaliteta kako u tim povijesnim vremenima tako i u ovovremenoj, daytonskoj Bosni i Hercegovini.
Evo na kraju ovog predstavljanja jednog karakterističnog odlomka iz ovog romana:
"Odnosi između tih triju vjera puni su neporazuma i nepremostivog nepovjerenja, iz čega proizilazi sve ostalo, nesuglasice i sukobi koji su rađali svakom vrstom zla. Stekne se stoga dojam da se svi oni međusobno mrze, teško i nepopravljivo. Međutim, nije tako, nije mržnja ono što upravlja postupcima tih ljudi – već strah. Pas koji se boji – ujeda. Tako je svugdje, ne samo u Bosni, međutim Bosna je posebna zbog tri naroda koja u njoj izmiješana žive. I svi oni imaju svoje strahove: katolici se boje pravoslavnih, pravoslavni katolika, a muslimana se boje i jedni i drugi....A strah je u Bosni stalno prisutan, poput bolesti koja se načas smiri, pa se ponovo razbukta. Uvijek je tu, zakopan pltiko ispod kože, i samo se treba naći onaj koji će zagrebati ispod nje i tako ga potaknuti. Uvijek je strah glavni pokretač tih ljudi, ali ni u jednom trenutku ne smije se zanemariti njihovo sjećanje, iskrivljeno i selektivno, iz kojeg se rađa strah. Svi se sjećaju vlastitih nesreća i patnji, a zlo koje oni čine drugima, učas zaborave. Zato ga ovi drugi pamte, dugo i ustrajno. Mržnja je, dakle, samo instrument straha, koja prestaje onog trena kad ne postoji razlog za njega.
Strah se najčešće rađa iz nepovjerenja. Nepovjerenje – strah – mržnja, i tako u krug. To je ukleti bosanski krug u kjemu se tamošnje stanovništvo stoljećima vrti, obnevidjelo i ostrašćeno.
Ta tri nesretna naroda ipak su međusobno slična u mnogo većoj mjeri nego što to ijedan od njih želi priznati."
Josip Mlakić
Pa u mom romanu je zapravo, Bosna ispripovijedana, iz perspektive ljudi koji ne pristaju, dakle, ne pristaju na te osovine. Dakle, Anto Knežević, prema čijem sam jednom tekstu koji još uvijek nije objavljen, koji se čuva u arhivu franjevačkog samostana u Jajcu, on ogorčeno govori, recimo o Austro-Ugarskoj u Bosni. Zapravo govori kao o jednom brutalnom kolonijalizmu, zapravo. Na isti način i fra Josip Markešić o Drugom svjetskom ratu. Dakle, imao sam dva čovjeka, koji su zapravo bili nekakve moralne vertikale svog vremena i ostale su i do danas, o ljudima koji se nisu htjeli priklanjati nikome, dakle koji nisu imali pardona, ni prema svojima pod navodnim znacima, niti prema tuđima. Dakle, to su ti ljudi iz čije perspektive vrijedi jednu priču, pogotovo jednu jednu povijesnu priču. Jer, ovo je ujedno i povijesna priča. Jedino je tako vrijedi ispripovijedati.
