Doživjeti stotu između Njemačke i domovine?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 04.09.2024. 20:00 Min.. Verfügbar bis 04.09.2025. COSMO. Von Maja Maric.
Doživjeti stotu između Njemačke i domovine?
Stand: 04.09.2024, 17:27 Uhr
Maja Marić, Aida Kožar, Boris Rabrenović
Koja je tajna dugog života? Zdrava prehrana, kretanje, život bez stresa i kvalitetni međuljudski odnosi - je li to zaista dovoljno? Koliko traje prosječni životni vijek u Njemačkoj? A u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji? U čemu je razlika? Pomažu li njemački doktori i domaća hrana? O tome kako stariti dugo, a biti mlad još duže, raspravljaju Maja Marić i Aida Kožar? Osamdesetogodišnjak Arif Đekić govori o velikim planovima i novoj vikendici. Jesu li penzionerske godine zapravo najbolje?
Ljudi su oduvijek očarani potragom za izvorom mladosti, da ne kažem opsjednuti. A otkrivanje tajni starenja i dugovječnosti fasciniralo je znanstvenike, filozofe i mnoge druge pojedince tijekom cijele ljudske povijesti.
Velika razlika danas - san o vječnom životu na sanjaju više samo kraljevi i kraljice već i tzv. obični konzumenti /potrošači.
Zato danas imamo i sve te industrije kojima se ne vidi kraj - medicinu, farmacijsku industriju, kozmetičku, a onda i prehrambenu. Sveti Gral je saznati kako živjeti što duže, ali i bolje. Ili da kažem "ali ne lošije". Ljudi žele stariti dugo, ali biti - mlađi. Je li to uopće moguće?
U AgeLab-u, na Massachusetts Institute of Technology, znanstvenici su došli do jedne zanimljive matematičke računice. Ljudski život može se lako podijeliti u sektore od oko 8 tisuća dana. Pa tako od 0 do 21 godine imamo oko 8 tisuća dana. Od dvadeset prve do krize srednjih godina je osam tisuća dana. Od sredine četrdesetih do šezdeset pete — osam tisuća dana. U današnje vrijeme, ako stignete do šezdeset pete, tako tvrde, imate pedeset posto šanse da ćete dogurati do osamdeset pete. Još osam tisuća dana!
Što znači da sa otpuhivajjem 65 svjećića na torti - treba razmisliti o novih osam tisuća dana. U nadi da se svedu na čekanje unučadi da vas posjete i umiranje od virusa koji dobijete na nekom putovanju koje ste si napokon priuštili.
Ljudi žele ostati mladi, živjeti sve duže, ali to samo znači da duže vremena provode stariji. A to može biti dobra vijest - najbolje je upoznat s tom činjenicom moj današnji gost Arif Đekić, gospodin u 80-ima.
Arif Đekić ima 80 godina i slovoslagač je u penziji. Mirovinu je stekao radeći u Schwarzwaldu, u jednoj štampariji. Rođen je na Pešteri, visoravani kod Novog Pazara u Srbiji. Ljeta provodi u Srbiji, zime u Njemačkoj, još uvijek vozi, a i osobno je angažiran oko vikendice koju gradi na Pešteri i u kojoj namjerava s obitelji i prijateljima uživati u svojim penzionerskim danima.
Na pitanje što on misli da je tajna njegove dugovječnosti odgovara:
"Pazite, ja nešto posebno da radim - da bi živio duže, to nemam neki recept za to. Ali važno je druženje s ljudima, komunikacija. Ja sam čovek koji je non-stop sa decom. I sa mladima i sa starima i uvek sam u razgovoru, u komunikacijama. Stresovi su nešto najgore što može zadesiti čoveka. Utiču na zdravlje. Na sreću ja ih nisam imao. Imam dosta prijatelja s kojima se puno družim. Onda sam sa decom na igralištu, nekad sam se svojevremeno i sportom bavio.
Ali nadasve ne bi im preporučio previše alkohola, previše, ma što ja znam... bolje je malo više izlaziti vani. Druženje i klimatski uslovi i to mnogo znače. Hrana isto. Nisam zbog hrane toliko oduševljen ovde, u Nemačkoj je to malo bolje. Ovde su ćevapćići malo masni. Ali preporučam zdrav život."
Longevity je tema koja nas sa svih strana okružuje, željeli mi razmišljati o njoj ili ne. Reklame o suplementima koje čuvaju stanice, kozmetika koja čini kožu dugo sjajnom i mladom, tehnologija pomoću koje ne morate da ustajete iz fotelje, ali imate posljedice kao da ste pola sata trčali. Billboardi, ekrani, zvučnici – sa svih tih uređaja čujemo obećanja da ćemo živjeti duže i zdravije samo ako…
Samo ako šta? O tome razgovaram s kolegicom Aidom Kožar.
Aida imaš li ti također osjećaj da si izložena neobjašnjivom pritisku da ostaneš vječno mlada? Kažem "neobjašnjivom" jer ne možemo uprijeti prstom u nekoga tko te "forsira", ali pritisak je tu.
Da, Majo, pokušavaju, pokušavaju. Mislim, želja da se uvek bude zdrav, lep i mlad je od iskona – od postanka ljudskog roda. Želimo da opstanemo, da živimo duže, da izgledamo sveži i zgodni. Ili možda, jednostavno, da imamo kvalitetan život - tako da nas nigde ne boli.
I to su legitimni ciljevi čovjeka, prirodno je da želimo da živimo što duže i što zdravije. Bar duže od proseka i zdravije od proseka (umalo rekoh od komšije) – što je ujedno i definicija dugovečnosti. U tom smislu u poslednje vreme smo svedoci ponude različitih životnih stilova koji nam garantuju duži i zdraviji život. Npr., da bismo išli sigurnim putem ka stotoj godini života preporučuje se zdrava dijeta bogata voćem, neprerađenim žitaricama i zdravim mastima. Onda naravno, redovne fizičke vežbe i bavljenje sportom, dobar san i smanjen stres.
Zvuči logično, ipak, doživjeti stotu - koliko je to dostižno?
Po podacima francuskog Nacionalnog instituta demografskih studija, INED, sto godina je zahtevan cilj ako ga imamo pred sobom. Ono što govore istraživanja INED-a je - da se u proseku najduže živi u Japanu, Lihtenštajnu, Švajcarskoj, Španiji, Italiji. U ovim zemljama se prosečno živi duže od 84 godine, dok je u Nemačkoj prosečan životni vek mnogo kraći, odnosno, nešto duži od 81. godine. Znači skoro tri godine kraće.
Ili da budemo precizniji, ovdje govorimo o tzv. očekivanom životnom vijeku pri rođenju, dakle, misli se na životni vijek beba rođenih ove godine.... Uglavnom, tu je Njemačka još uvijek daleko od stote. Šta je sa zemljama Zapadnog Balkana?
Daleko od stote Majo. Na ovoj INED-ovoj tabeli u zemljama Zapadnog Balkana se živi po nekoliko godina kraće nego što se živi ovde u Nemačkoj. Od zemalja Zapadnog Balkana prosečan životni vek je najduži u Albaniji - 79 godina. Potom u Hrvatskoj – nešto duže od 78, 5 godina, u Bosni i Hercegovini skoro 78 godina, a u Srbiji preko 75 godina. Na brdovitom Balkanu se najkraće živi u Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji, preko 73 godine. Ovo su sve prosečne godine života, s tim što moram da opet dodam da u svim zemljama žene žive pokoju godinu duže od muškaraca.
Znamo li zašto?
Da, i ta razlika u proseku može ići i do pet godina u korist dužeg života žena u odnosu na muškarce. Ranije se verovalo da je za to zaslužan bolji imunitet žena ali istraživanja su pokazala da je za duži život žena zaslužna – žena. Žene ranije idu doktoru na preglede, manje piju i više obraćaju pažnje na svoju ishranu. E sad, postoje takozvane “Blue Zones” odnosno “plave zone” gde ljudi, bez obzira na pol, generalno žive duže od proseka.
Što su to “plave zone”?
"Plave zone" su mesta gde ljudi žive duže od proseka a da pritom ne moraju da se pridržavaju nekih dijeta ili novih stilova života. Istraživač Dan Buettner, koji je između ostalog radio i za magazin National Geographic, je više od 20 godina svog života posvetio istraživanju „plavih zona“. Po Buettner-u, postoji 5 „plavih zona“ na svetu, gde je dug život prosto produkt prirode i okruženja. Ta mesta su: Sardinija u Italiji, Okinava u Japanu, Nikoja na Kostarici, Ikarija u Grčkoj i Loma Linda u Kaliforniji. Buettner je to istraživanje pretočio u televizijsku seriju „Kako doživeti stotu?“, u slobodnom prevodu, koja je inače hit na Netfliksu. U toj seriji on prikazuje ljude i njihov način života, koji je potpuno običan, zaposlen, i ne znači „pumpanje“ kojekakvim gvoždjem i redovnim sportom.
Možda je ključna reč baš 'zaposlenost'.
Svakako. Iako autor Buettner navodi i važnost zdrave ishrane i zdravog okruženja. Nema grickalica, nema gotove hrane, ono što se jede to se ne kupuje u konzervama već se sprema u kuhinji. Pored toga važno je i zdravo okruženje. Drugom rečima, zdrava priroda i zdravo društvo - odnosno socijalni život. Buettner navodi da u Sjedinjenim američkim državama, u Kentakiju ljudi prosečno žive čak i do 20 godina kraće nego u Koloradu. On ističe da to nije zato što u na jednom mestu žive bolji Amerikanci a na drugom lošiji. Već prosto zato što je priroda zdravija.
Aida, a šta je onda sa Zapadnim Balkanom, postoje li tamo neke plave zone?
Da, i na Balkanu postoje „plave zone“, mesta na kojima ljudi žive duže a kao da ne moraju da čine nikakve napore. Baš u blizini Novog Pazara, mesta u Srbiji gde sam rođena, region Sandžak, postoji visoravan Pešter. Zime su oštre, leta nisu vrela, a priroda je uglavnom netaktnuta. Hrana koja se proizvede na Pešteri, meso i mlečni proizvodi - uglavnom, ali ima i povrća i žitarica, smatra se hranom visokog kvaliteta upravo zbog dobrog prirodnog okruženja. Od pešterskih proizvoda koje su na vrlo dobrom glasu, čak i u bivšim jugoslovenskim republikama su pored mesa, pršute i sudžuka, sjenički sir i kajmak. Ovčji i kozji sir, paprike u pavlaci. Takođe maslac i sir od mleka bivolice, za koje se smatra da su lekoviti. To nama ovde izgleda kao delikates a za meštane Pešteri to je deo svakodnevne ishrane.
Zdrav kajmak, zdrav planinski zrak, vjerojatno dosta pokreta, uzbrdo nizbrdo. Zato su tako zdravi?
Da, izgleda jesu, iako je to nezvanično.
A šta kažu zvanični podaci o "plavim zonama" za Zapadni Balkan?
Zvaničnih podataka nema, ali internet portal Balkan Viator - savetnik za putovanja Balkanom, tvrdi da postoji 5 plavih zona na Balkanu. Tamo ljudi žive oko stote i to su sledeća mesta: Pirot u Srbiji, Kyustendil u Bugarskoj, Split u Hrvatskoj, Littoral u Sloveniji (blizu granice sa Italijom) i Šamac u Bosni i Hercegovini. Mnogo je stogodišnjaka tamo, toliko da se te oblasti smatraju izuzetno zdravim i pogodnim za dug život.
Možda pravi trik nije u tome koliko starimo, već koliko - ne starimo, ili koliko ne želimo da ostarimo. U povijesti čovječanstva uvijek su postojali pojedinci, pripadnici određenih slojeva drušva koji su imali znanje i privilegije da žive dugo, mnogo duže od ostalih, možda čak da dožive i stotu U međuvremenu, tzv. obični ljudi osvojili su dodatnih tridesetak ili četrdesetak godina života - napretkom u medicini i zdravstvu. Iako još uvijek veliku ulogu igraju društveni sloj, mjesto i kontinent rođenja. Osim toga, za znanstvenike, veliko pitanje glasi: Zašto mladi ljudi žive zajedno sa starima? Zašto im trebaju stariji od njih? Jedno evolucijsko obrazloženje je da postoji nešto bitno za ljudsku skupinu, s polaganim razvojem djetinjstva njihovih mladih, u zadržavanju starih čak i kada ne mogu stvoriti više 'mladunčad'. Oni stariji su spremišta proširene kulturne memorije: čini se i priroda smatra da bi bilo korisno imati nekoliko starijih građana u blizini koji znaju što im je činiti, da tako kažem, kad dođe zima. Evolucijski biolozi skloni su sumnjati brine li priroda o sposobnosti skupina, a ne o sposobnosti pojedinaca, ali model "rodbinske selekcije"—koji daje težinu činjenici da pomaganje mojim rođacima pomaže u očuvanju mojih gena—sugerira da bi moglo biti evolucijske prednosti imati bake u blizini da se brinu o djeci i pamte sve ono što ovi 'poslije njih' još ne znaju.
