Moderna zadruga: nije sve u novcu

Stand: 26.02.2025, 18:53 Uhr

Saša Bojić, Maja Marić, Boris Rabrenović

Život bez novca danas ne može da se zamisli. Ali, ako se grupa ljudi dogovori da zajednički koristi određene resurse, ili da njeni članovi pružaju jedni drugima usluge koje se plaćaju drugim uslugama, stvara se neka vrsta zadruge koja funkcioniše bez novca. Takvih zadruga nema baš malo, ali se njihovo postojanje odvija nekako daleko od očiju javnosti. U digitalnom svetu, međutim, one su neki put ogromne, poput Vikipedije. O modernom zadrugarstvu Vas informišu Saša Bojić i Maja Marić.

Da li smatrate da je sve u novcu? Da se bez novca ne može? Na našoj planeti, nažalost, još uvek ima previše ljudi koji žive bez novca. No, ima i mnogo onih koji smatraju da je za njihovu bedu između ostalog krivo – samo postojanje novca.

Jer, naša civilizacija je zasnovana na ekonomiji. Na ekonomskom rastu. Na konkurenciji, optimizaciji, maksimizaciji i svim tim sličnim izrazima koji u ljudima neprestano stvaraju neku vrstu pritiska.

U takvoj civilizaciji, novčana vrednost je postala merilo svih vrednosti. Gotovo da se može reći da se pojmovi „vrednosti“ i „novčane vrednosti“ izjednačavaju. A takav sistem vrednosti je za mnoge izopačen.

Na primer, u prvom Milenijumskom razvojnom cilju Ujedinjenih nacija piše da između 1990. I 2015. godine u svetu valja prepoloviti broj ljudi čiji je prihod manji od jednog dolara dnevno.

A šta je sa onima koji su ostali u „drugoj polovini“? I dalje moraju da se snalaze sa manje od jednog dolara dnevno?

Oni su nevažni za uspeh koji se meri brojkama i novčanim jedinicama. I to zapravo nema veze sa moralnim standardom prema kojem niko ne bi trebalo da ostane gladan dok drugi imaju dovoljno hrane. Brojke stalno sugerišu nekakvu autentičnu posvećenost i odlučnost.

I pored toga, od 2016. naovamo je glad u svetu samo neznatno smanjena, a izgledi da se do 2030. Ona eliminiše su loši. U 42 zemlje i dalje vlada nepromenjena „ozbiljna“ ili „veoma ozbiljna“ glad.

Zbog takvih podataka i ekonomske nejednakosti u kojoj žive, mnogi ljudi nastoje da stvore zajednice u kojima se upravljanje resursima i raspodela dobara nalazi u njihovim rukama, i pri tome novac ima sporednu ulogu.

Dame i gospodo, danas govorimo o modernim zadrugama kao jednom od najhumanijih vidova udruživanja ljudi! O konceptu koji se na nemačkom označava rečju „Commonismus“.

 "Commonismus" je koncept koji se odnosi na društvo u kojem ljudi zajednički proizvode, održavaju i koriste sve resurse kao zajednička dobra.

U takvom društvu, proizvodnja dobara je usmerena na zadovoljenje potreba, rad je dobrovoljan, a sredstva za proizvodnju su u kolektivnom posedu, umesto da su privatna ili državna svojina.

Jeste, reći će mnogi iz moje generacije, znamo to iz socijalističkih jugoslovenskih vremena kada se to zvalo „društvena svojina“ i bilo svačije i ničije istovremeno. Svačije u smislu korišćenja dobara a ničije u smislu odgovornosti za njih.

Ipak, postoji jedna bitna razlika u odnosu na socijalizam ili komunizam. Jer, ovaj koncept se fokusira na decentralizovanu, autonomnu organizaciju mnogih grupa različitih veličina i ambicija.

Reč je o interesnoj zajednici koja funkcioniše kao neka vrsta zadruge. Ali to nije isto što i tradicionalna zadruga. Tradicionalne zadruge funkcionišu unutar tržišne ekonomije i često imaju hijerarhijsku strukturu, a ove o kojima sada govorim teže ka prevazilaženju tržišnih mehanizama i hijerarhija i favorizuju horizontalne strukture i zajedničko upravljanje resursima.

Dok je „zadruga“ izraz koji se obično odnosi na tradicionalne poljoprivredne, radničke ili stambene zajednice, u ovoj epizodi ću se služiti tim izrazom u širem smislu koji sam upravo opisao. Dakle, uključujemo i neformalne zajednice, digitalne platforme, urbane prostore i javna dobra.

Reč „Commonismus“ je u nemačkom nastala od engleske reči „common“ u značenju „zajedničko“ ili „kolektivno“.

„Commonismus“. Opet nešto što vrlo podseća na „Kommunismus“. Očito je da je kompletna terminologija srodna sa onom starom socijalističko-komunističkom, i ta sličnost se nekako oseća u pozadini priče. Jer, socijalizam jeste humano postavljen – samo što su se te postavke u praksi izvitoperile u nešto loše.

Poenta sa modernim zadrugama o kojima danas govorim je u tome što su postavljene humano – ali se te postavke ne kvare, nego funcionišu, da kažemo, na „fabričkim podešavanjima“. Jeste, i iza toga stoji određena ideologija, o kojoj ću reći malo više nešto kasnije, ali sve se bazira na dobrovoljnom angažovanju, i nema nikakvog ideološkog pritiska.

I sada možemo da konkretizujemo stvar. Jer u praksi ima mnogo primera modernog zadrugarstva. Pođimo odmah od digitalnog sveta: Projekti poput Linuksa, Vikipedije ili CC predstavljaju digitalne primere zajedničkog rada i resursa. Ljudi razvijaju i koriste softver, informacije ili umetničke sadržaje bez tradicionalne vlasničke logike.

Evo ja sam baš primer za to, u novinarskom radu se bavim video-produkcijom i koristim ilustracije, fotografije, audio- i video-materijale platforme Piksabaj (Pixabay) koji su besplatni. Autori ih postavljaju na tu platformu ne tražeći za to nikakvu naknadu. Postoji, doduše, mogućnot da se njihov rad novčano nagradi, ali to se ne mora. Ako hoću posebno da se zahvalim autoru nekog video-snimka koji hoću da iskoristim u mom radu, mogu da kliknem da dugme „prilog za kafu“ i elekltronskim putem uplatim autoru sumu koju sam sam odredio.

U praksi se u tim slučajevima obično ostavlja oko desetak evra.

Važno je da svako može da koristi materijale za šta god hoće, ali nema na njih ekskluzivno pravo. Iste materijale mogu da koriste i drugi.

Postoji veliki broj takvih platformi, korišćenje nekih se plaća na godišnjoj bazi, ali sve se one koriste na isti način. Na nekima nemaju svi raspoloživi materijali istu vrstu dozvole – licence – za korišćenje.

No, za to služi velika neprofitna organizacija CC – Creative Commons. Ona pruža pravni okvir i sistem licenci za slobodno deljenje kreativnih sadržaja. Njihove licence omogućavaju autorima da jasno definišu kako drugi mogu koristiti njihova dela, bez potrebe za individualnim dozvolama. Znači za neku fotografiju, na primer, ne moram da tražim dozvolu od autora. Dovoljno je da samo poštujem uslove korišćenja koje on traži. Ako ih uopšte traži.

CC tako omogućava slobodniju razmenu znanja i kreativnosti, dok autori i dalje zadržavaju kontrolu nad svojim delima. To je idealno u, recimo, obrazovanju, umetnosti, novinarstvu i istraživanjima, jer smanjuje barijere u pristupu informacijama.

Šta ćeš lepše. Recimo, svi članci Vikipedije imaju CC-licencu. No o svemu tome ćemo više saznati za koji minut od moje koleginice Maje Marić.

Što se tiče drugih primena principa moderne zadruge, imamo zajedničke bašte i urbane farme. U inicijativama poput „solidarne poljoprivrede“ grupe građana zajedno obrađuju zemlju i dele plodove, i tako zaobilaze tržišne odnose kupovine i prodaje.

Zatim imamo zajedničke radionice, prostore gde ljudi zajedno koriste alate, tehnologije (3D štampače, CNC mašine) i znanja, bez potrebe za individualnim posedovanjem opreme.

Trenutno su sve popularnije i energetske zadruge kakve imamo u Nemačkoj i Skandinaviji. Lokalne zajednice zajednički proizvode i dele solarnu ili vetroenergiju, smanjujući zavisnost od velikih energetskih kompanija.

Sve su popularnije i zadruge u kojima članovi mogu da koriste iste stvari kao što se knjiga popsuđuje iz biblioteke. To može biti odeća, na primer, odelo ili haljina za izlazak, a mogu biti i tehnički uređaji. Svi članovi dobrovoljno stavljaju svoje stvari na police takve radnje, na raspolaganje drugim članovima. A to „članstvo“ nejčešće podrazumeva i članarinu, a to je obično neka mala suma koja se koristi za plaćanje kirije za radnju, održavanje prostora ili vođenje dokumentacije.

Posebno zanimljivu formu modernog zadrugarstva prestavljaju banke vremena. Ili na engleskom Time Banking. Osobe koje žele da učestvuju prijavljuju se u lokalnu ili online zajednicu banke vremena. Svaki član nudi određene veštine i može tražiti usluge od drugih članova. Kada neko obavi uslugu za drugog člana, zarađuje "kredite vremena", npr. sat pomoći u bašti je 1 kredit). Član može koristiti sakupljene sate da dobije neku drugu uslugu, npr. ako je nekoga podučavao engleski 2 sata, može zatražiti 2 sata pomoći u popravci računara.

Tako se obično razmenjuju obrazovanje – u vidu privatnih časova, popravke i tehnička pomoć, briga o deci i starima, usluge kuvanja, čišćenja, vrtlarstva, prevoza, brige o kućnim ljubimcima, masaže itd.

U takvim zajednicama ne mora postojati sistem preciznog zaračunavanja vremena, nego jednostavno dogovaranje po principu „usluga za uslugu“. Takva vrsta zadruge je veoma popularna u Nemačkoj i ovde se zove „krug razmene“ – Tauschring.

Takvih „krugova“, ili „kružoka“ ako hoćete, u Nemačkoj je 2010. godine bilo oko 300. Na metasajtu sa njihovim adresama princip je objašnjen jednostavnom grafikom ispod koje piše: „Mihael nudi zanatske usluge koje su potrebne Tini. Tina pravi ilustracije koje su potrebne Paulu. Paul seče živu ogradu Erni, A Erna spravlja hranu i piće za nečiju zabavu itd. itd.

Sve to ima velike prednosti. Svaki član takve zadruge može da priušti sebi ono za šta inače ne bi imao novca. Jačaju se društveni kontakti i svako je bolje „umrežen“, a moguće je i osnivanje raznih inicijativa bez novčanog kapitala.

Sa mnom je kolegica Maja Marić - što ti kažeš na digitalni commonizam?

U digitalnom svijetu commonizma postoje sustavi i aplikacije koje svi koristimo, a možda ni ne znamo da se radi o digitalnoj zadruzi. Wikipedija je jedna od najpoznatijih primjera.                                                     

Ako netko slučajno ne zna, Wikipedia je besplatna, višejezična internetska enciklopedija koju zajednički uređuju volonteri iz cijelog svijeta. Osnovana je 15. siječnja 2001. godine od strane Jimmyja Walesa i Larryja Sangera, a danas je jedna od najposjećenijih web stranica na svijetu.

Toliko je postala normalna i uobičajena da nisam sigurna da nove generacije znaju da je ‘nekad davno’ postojala realna, materijalna knjiga po uzoru na koju je nastala Wikipedia.

A zašto je otvorena i dostupna svima?

Njezini osnivači su smatrali da bi znanje trebalo biti slobodno dostupno svima i da bi zajednički rad mogao rezultirati kvalitetnijim sadržajem. Odatle i ideja o commonizmu, jer Wikipedia nije u privatnom vlasništvu niti je vođena radi profita. Ona funkcionira na temelju zajedničkog upravljanja znanjem od strane globalne zajednice. I temelji se na ideji da bi informacije trebale biti besplatne i dostupne svima, bez ograničenja. Financira se donacijama, a sadržaj kontrolira zajednica koja onda ispravlja greške i osigurava točnost.

Wikipedia ne zarađuje na oglasima, ne prodaje podatke korisnika i ne radi za korporacije, a umjesto da svatko piše svoju vlastitu enciklopediju (kao što su bile Encarta ili Britannica), Wikipedia omogućuje zajednički rad na jednom projektu. Osim toga, licence Creative Commons, koje si već spomenuo, omogućuju korištenje sadržaja bilo kome.

Idila dakle? Znanje i informacije svima i to potpuno besplatno?

Pa ako ćemo biti optimisti, reći ćemo da. Koliko ljudi uopće još koristi stare enciklopedije i daje novac za njih? Praktički nitko, osim možda ponekog kolekcionara. Ali moramo biti realni i reći da i ovdje postoje trzavice, kao i u svemu. Pa se tako spominje da su neke informacije netočne, da su konteksti promijenjeni, jer ovise i o perspektivi osobe koja ih piše, članci nisu jednake kvalitete, a kada su manji jezici u pitanju, zna se desiti da potraje uopće uočavanje netočnih informacija, kao što je nedavno bio slučaj za nekih hrvatskih stranicama. (ako stigneš spomeni konkretan slučaj)

S druge strane, možemo tako ući u filozofsku raspravu jer – što je istina uopće, postoji li objektivnost i nismo li mi uvijek na strani onog tko piše informacije jer ‘povijest pišu pobjednici’. Da sad ne zaglibim - u globalu je ideja odlična i, kao što vidimo, u praksi itekako funkcionira.

Po istom principu rade i, recimo, Linuxi.

Da, Linux definitivno ulazi u kategoriju commonizma jer se temelji na zajedničkom vlasništvu, otvorenom kodu i suradnji zajednice, slično kao Wikipedia. Linux pokreće većinu interneta, superračunala, Android uređaja i poslužitelja.

I dok npr. Microsoft i Apple imaju zatvorene operativne sustave (Windows, macOS), Linux je alternativa bazirana na slobodnoj suradnji.

I oni pokazuju kako zajednička suradnja može stvoriti moćan, besplatan i održiv sustav bez centralizirane kontrole i profita kao glavnog cilja. To je jedan od najuspješnijih primjera commonizma u tehnologiji.

Spomenula si Creative Commons licence. Zašto su one važne nekome tko se možda ne bavi video ili foto editingom, internetom i sl? Trebaju li ljudi uopće znati za njih?

Itekako. Mi živimo u digitalnom svijetu. Htjeli to prihvatiti ili ne. A naši redovni slušatelji će znati da smo se do sada puno puta bavili ovakvim temama, pogotovo NFT umjetnošću i sl. Naprosto sve što radimo, i u digitalnom svijetu, je naše. Mora imati vlasnika. Netko polaže autorska pravo na to. Bilo da govorimo o slici ili videu ili tekstu koji donosi informaciju. Mi ne posjedujemo informaciju, ali tekst koji vam ju je donio – netko posjeduje.

I sve teže postaje raditi bez da nismo u stalnom strahu od kršenja nečijih autorskih prava ili konstantnog plaćanja za najmanju informaciju.

Došli smo do te situacije da dovodimo u pitanje objektivnost svega jer je, ili sponzorirano do te mjere da sumnjamo u pristranost, ili moramo platiti – mi. A ovakvi sistemi u digitalnom svijetu pomažu da, da tako kažem, vuk ostane sit, a sve ovce na broju. Creative Commons radi upravo to.

Da, radi se o sustavu slobodnih licenci koji omogućuje autorima da svoje djelo dijele s drugima uz određene uvjete.

Tako je. Autori zadržavaju autorska prava, ali daju drugima dozvolu za korištenje, dijeljenje ili prilagodbu njihovog rada. Najčešće se koristi za fotografije, glazbu, knjige, znanstvene radove, softver i edukacijske materijale.

Oni nude 6 različitih vrsti licenci, od najotvorenije, gdje praktički imate slobodu dijeliti i mijenjati proizvod, dokle god je navedeno ime autora, pa sve do najzatvorenije koja vam omogućava korištenje, ali bez izmjena i bez komercijalne upotrebe.

I ovakve licence koriste stvarno mnogi – od pojedinaca, kao što smo ti i ja, pa sve do Wikipedije, Youtube-a, znanstvenih radova i sl.

Djeluje kao da nas čeka svijetla budućnost u sferi besplatnog pristupa znanju i digitalnom svijetu.

Činjenica je da tehnologija i digitalna kultura podržavaju rast otvorenih i zajedničkih modela. Ali pošto suvremeno doba voli oponašati James Bondov film, pa tako znamo i da su ultimativni negativci zapravo kapitalističke korporacije i politički lobiji. A oni pružaju snažan otpor.

Lijepo je ljudima dati informacije. Ali gdje su onda pare?

Budućnost commonizma ovisi o tome kako će se svijet nositi s izazovima kapitalizma, klimatskim promjenama i digitalnom revolucijom. Trenutno postoje pozitivni trendovi koji podržavaju širenje zajedničkog vlasništva i suradničkih ekonomija. Moguće je da ćemo gledati kako internet postaje globalno zajedničko dobro, slobodan od korporativne kontrole.

Ali je isto tako moguće da će velike tehnološke kompanije (poput Google i Meta) sve više monopolizirati digitalni prostor. Mislim, oni to već čine.

Tako da… ne znam. Komunizam je također zvučao nekada kao dobra ideja. Na papiru. Pa evo nas tu gdje jesmo.

Više o ovoj temi poslušajte u celom podcastu.