Ena Katarina Haler: Ko je nevin i zašto je kriv?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 06.03.2025. 19:13 Min.. Verfügbar bis 06.03.2026. COSMO. Von Amir Kamber.
Ena Katarina Haler: Ko je nevin i zašto je kriv?
Stand: 06.03.2025, 17:32 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Mogu li zla vremena mlade i nedužne ljude učiniti krivima? Amir Kamber razgovara s Enom Katarinom Haler o njenom romanu "Nevini". Više o hrvatskoj spisateljici saznajemo od našeg književnog selektora Davora Korića. Rijetko je da neko ko tek ulazi u svijet književnosti piše na tako superioran način bez početničkih vrludanja i nedoumica. I to s izraženom narativnom i psihološkom zrelošću. Pitanje nevinosti i krivice u Njemačkoj predstavlja duboko povijesno pitanje. Kako je to u Hrvatskoj?
Početkom svakom mjeseca se bavimo literaturom, predstavljamo djela pisaca i spisateljica s prostora jugoistočne Evrope, koji stvaraju i pišu na jezicima koje ne možemo da ne razumijemo. Ovaj put upoznajemo hrvatsku spisateljicu koja se zove: Ena Katarina Haler, koja je ostvarila veliki uspjeh na hrvatskoj književnoj sceni. Govorimo o njenom romanu koji se zove Nevini.
Između ostalog i o tome ko je nevin, ko je kriv? Odnosno zašto se neka djeca rađaju i odrastaju - kao da su unaprijed već nekome nešto za cijeli život i krivi i dužni? Ima li uopšte još nevinih na ovom i ovakvom svijetu?
No najprije riječ ima naš književni selektor Davor Korić, on će nas uvesti u lik i djelo, pojasniti kontekst, postaviti fundament za cijelu priču.
Davore - reci nam nešto više Eni Katarini Haler - radi se o mladoj do sada široj čitalačkoj publici gotovo nepoznatoj književnici.
Ena Katarina Haler je rođena 1996. u Osijeku. Prirodoslovno-matematičku gimnaziju pohađala je u rodnom gradu. Zanimljivo je da je diplomirala Arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, ali se sada bavi književnošću. Prvi objavljeni književni rad joj je roman „Nadohvat“, koji je 2020. nagrađen Nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolje prozno književno djelo, a dobio je i nagradu Ivan i Josip Kozarac za knjigu te 2019. godine. Inače radi kao suradnica za 24sata i tjednik Express, u kojem jednom mjesečno izlazi dodatak o književnosti „Best book“. Inače piše reportaže, feljtone i književne kritike.
Šta je to što je u njenom romanu prvijencu “Nadohvat” naišlo na dopadanje i pohvale književnih kritičara?
Rekao bih da je to njena spisateljska vještina i umjetnost, jer rijetko je da neko tako mlad ko tek ulazi u svijet književnosti piše na tako superioran način bez početničkih vrludanja i nedoumica sa izraženom narativnom i psihološkom zrelošću.
Književni kritičari u Hrvatskoj su naveli da je njen debitantski roman „Nadohvat“, koji je objavila sa svega 23 godine, „prvi suvremeni književni tekst koji jasnim ženskim glasom i dokufikcionalnim prosedeom pripovijeda stvarnu priču o kontroverznim zbivanjima iz naše novije povijesti“. Oni su istakli njen fascinantni stil i veoma vještu literarizaciju seoskog života u tragičnim okolnosti Drugog svjetskog rata u Baniji.
Roman prvijenac Ene Katarine Haler je prihvaćen kao snažan antiratni roman, pisan u realističkom ključu i s čestim lirskim momentima. To je obiteljska hronika koja se događa u mračno ratno doba, zapravo predstavlja priču o odrastanju i životu njene bake i prabake, Katarine i Margarite, odnosno o tome kako je ženski dio te obitelji preživio krvave dane Drugog svjetskog rata. Debitatnski roman Ene Katarine Haler je ocijenjen kao autentičan dokument ruralnog življenja banijskog kraja u neprestanom izmjenjivanju ratova i poraća.
Dakle, prvi roman Ene Katarine Haler se temelji na obiteljskoj priči. Da li je i njen drugi roman „Nevini“ također zasnovan na nekoj autentičnoj priči?
Njen novi roman tematizira odrastanje takođe u ruralom prostoru u vremenu nakon rata i govori o sudbini mladih u vrijeme devedestih godina s kraja prošlog vijeka. Na veoma emotivan i sugestivan način ona opisuje kako ti mladi ljudi proživljavaju golgotu izbjeglištva i ništa manje tešku prilagodbu životu nakon rata. Ti mladi ljudi, koji su kako glasi naslov romana „Nevini“, zaista su još čisti i nevini, ali su istovremeno žrtve užasa koji su se događali u ta zla vremena i koji su ih ni krive dužne učinili oštećenima za cijeli život.
Da li se i uvom romanu Ena Katarina Haler oslanjala kao u prvom romanu na neku romanesknu građu, na neke činjenice ili je sve, kako se danas voli reći kada je riječ o novim literarnim ostvarenjima, fikcija?
Prvi roman „Nadohvat“ je nastao na osnovu njene obiteljske priče, kako je spisateljica istakla bio je to kao neki literarni dug prema njenoj baki koji je započela smišljati još kao 14-godišnja djevojčica, ali je ipak kasnije morala istraživati i prikupljati činjenica o tom periodu u mjestu Zrni u Baniji gdje su njeni preci tada živjeli. U svom drugom romanu ona se ne oslanja na neku čvrstu građu koja joj je mogla poslužiti kao osnova za priču. Nebitno je da li u tom romanu ima autobiografskih elemenata ili se radi o fikciji, jer način na koji vodi priču, razvija radnju i postira likove djeluje veoma uvjerljivo i životno. Ona piše na visokom literarnom nivou sa mnogo empatije.
Zanimljivo je da jedna mlada osoba koja je studirala arhitekturu ima toliko dara za pisanje.
Vjerujem da joj je upravo taj veoma zahtjevni studij, koji istovremeno iziskuje i veliku dozu kreativnosti, mogao pomoći pri strukturiranju romana. Jer, ako neko projektira kuću ili neki objekat može razmišljati i kako strukturariti roman, počevši od temelja. Meni je bilo veoma zanimljivo kako je Ena Katarina Haler započela ovaj roman, kao priču u priči. Naime, ona u uvodnom poglavlju opisuje kako se kao odrasla vraća u svoju nekadašnju sobu u kojoj je boravila kao djevojčica. Majka je sačuvala njene nekadašnje stvari koje ona kada dođe u posjetu pregledava kao da pretura po svom sjećanju. Tu među tim bivšim stvarima pronalazi knjigu za djecu „Mitovi stare Grčke“ zagrebačke Mladosti u kojoj su mitovi ispričani ukratko na po jednoj do dvije stranice, i ona tu nailazi na mit odnosno priču koje ranije nije bilo, i koja se prostire na mnoštvo stranica, a kad počne čitati tu priču njoj kao da nema kraja. To je uvod u ovaj roman, njen nadrealni, tajnoviti okvir, koji čitatelja može zaintrigirati kako bi proniknuo u ono što će biti ispričano odnosno što će se događati u romanu. Ta asocijacija na grčke mitove nagovještava elemente antičke tragedije u ovoj tužnoj i žalosnoj priči.
Šta je zapravo osnovna radnja ovog romana, kako ga spisateljica nakon tog okvirnog uvoda nastavlja?
Nakon tog uvodnog poglavlja koji je ispisan u prvom licu ona roman nastavlja u trećem, u stilu sveznajućeg pripovjedača, a glavni lik je djevojčica, kasnije djevojka Iris. U središtu radnje romana je njeno odrastanje i obiteljsko okruženje koje u najužem smislu čine majka Lenka i stariji brat Relja, a tu su i najčešće odsutni otac Boro i djed po majci, kojeg naziva jednostavno đed. Pridruženi član te obitelji je dječak, kasnije mladić iz susjedstva Nino najbolji prijatelj sestre i brata, ali i nešto više od toga.
Prostor i vrijeme zbivanja radnje su djelomično konkretni, jer se radi o posljednjoj deceniji prošlog stoljeća i jer se navode gradovi Zagreb i Beograd, ali su istovremeno i apstraktni jer se nikad ne imenuje ruralni prostor na kojem je velika većina radnje smještena. Selo u kojem obitelj živi nakon prisilnog odlaska iz Zagreba ostaje bez naziva, kao i čitav taj kraj koji je po svemu sudeći pograničan prema Bosni ili Srbiji, a mogao bi biti i Kordun i Banija i dio Slavonije. Spominju se nazivi država, ali se nijednom ne spominju imena naroda i nacionalnosti pa tako ne može zakljuciti da su Iris i njezina obitelj zagrebački Srbi ili 'mješanci' 'krajinskog' porijekla, što i nije bitno jer je jasno da nisu dobrodošli zbog nekog kolektivnog identiteta. Odrastanje i formiranje mladog ženskog stvorenja odvija se u atmosferi postratnog beznađa i okolnostima raspada njene obitelji, siromaštva, jada, mržnje, usamljenosti, čežnje za ljubavlju i ljudskom bliskošću.
Na taj način Ena Katarina Haler uzdiže radnju romana u sferu univerzalnog opisujući na osnovu konkretnog i pojedinačnog opštu ljudsku patnju i tragiku. Ali s druge strane dosta je toga u priči i karakterizaciji likova, njihovim odnosima, ostalo otvoreno, sukladno spomenutoj koncepciji većinskog nekonkretiziranja mjesta radnje i vremenskih odrednica, dosta je toga ostavljeno čitateljima da nadopune. No ipak sve ono što se samo može naslutiti, što se nazire između redova može samo da probudi maštu čitatelja. A ono što ovaj roman čini originalnim i što ga svrstava u ozbiljna literarna ostvarenja je jezično bogatstvo i poetizacija što se može naći samo u pravoj, istinskoj književnosti.
Govorimo o nevinosti, o krivici. Pojmovi koji u Njemačkoj na poseban način odjekuju. Pogotovo kad uzmemo u obzir to da krivica, njemačka riječ za krivicu je schuld, a to ujedno znači i dug. Onaj koji je kriv i duguje nešto. Kako se odnosiš prema nevinosti i prema pojmu krivice u svom romanu?
Zanimljivo mi je jako ovo što ste rekli za dug jer sam i sama razmišljala puno o tome. I nakon što sam napisala prvu knjigu, koja se opet bavila nekim drugim, doduše povijesnim, događajima i koja je napisana na temelju moje obiteljske priče, nekoliko puta sam ja sama nehotice rekla da je to bilo za mene vraćanje nekog duga obitelji. Naravno da se ne osjećam ja tu krivom za nešto, ali zapravo stvar je u tome da te neke naslijeđene traume, pa i nacionalizmi, pa i svjetonazori naših predaka, odnosno prijašnjih generacija, zapravo da, mogu djelovati poput nekog duga koji se onda ispoljava u našem djelovanju u društvu. Kod mene to "Nevini" s jedne strane se odnosilo na tu činjenicu da se ta djeca, odnosno svako dijete ne rađa kao Hrvat ili Srbin ili Nijemac, ne rađa se kao katolik ili pravoslavac, nego su to sve nekakve nametnute stvari koje onda kasnije nas u nekom kontekstu čine za nešto krivima, za što zapravo nismo, nego smo naslijedili nečije tuđe krivice, odnosno možemo reći i tuđe prijašnje dugove.
Evo na kraju tvog predstavljanja novog romana Ene Katarine Haler jednog odlomka s početka knjige u kojem se može osjetiti njen stil:
„Više su se noći i više dana truckali kojekavim autobusima, onda spavali na klupama opustjelih kolodvora i busnih stanica, sve je bilo dobro ako je bilo klupe ili stolca koje još nitko nije iščupao, dobri su plastični stolci, a jednom su prenoćili i na podu, ni manje ni više na rasprostrtim jaknama, a oko glava su im bile hrpice šute i stakla i sreća njihova da su noći bile tople i blage pa su djeca kunjala već na prvi mrak.
Tko bi znao koliko je dana prošlo dok se nisu sklonili u nekom od sela uz cestu, a vazda je magla bila utim selima i vazda lokve po cesti, u jednom takvih su našli sklonište, u kući što je mogla biti spolja crvena od cigle, unutra sva žuta, od žutih zidova do požutjelih šlifera što su ih čekali navučenii preko rasklopljene sećije i tako žute i kao daske tvrde su ih navlačili i u njih se zamatali, u njima zaspali mirni, jero to kako je majka potrčala u zagrljal ženi što ih je dočekala na vratima, to je moralo značiti da će im tamo biti dobro. I bilo je, tako se ispostavilo. Nema veze što je kuća bazdila čas na alkohol, čas na trulež zidova prhkih od vlage, vazda takvi zidovi, a čas na pseća govna, ima i toga, nema veze jer to što je majka grlila tu ženu bilo im je dovoljno da mirnih dušica vršljaju naokolo i da iz tih tanjura jadu, mada, su im maleni želudci rondali na taj miris koji bi ponekad, ako bi ga se baš duboko udahnulo, zapahnuo pomalo i na svježinu. Ipak, jeli su i spavali su, s nekom tada nesvjesnom providnosti da je to tek nježno navikavanje jer će odsad sve u njihovim nesretnim životima bazditi baš kao ti zidovi i tu se ništa ne može.“
