"Usijavanje" Ivane Bodrožić. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 01.02.2024. 21:59 Min.. Verfügbar bis 31.01.2025. COSMO. Von Amir Kamber.
"Usijavanje" Ivane Bodrožić
Stand: 01.02.2024, 17:48 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Amir Kamber razgovara s Ivanom Bodrožić o smislu poezije, matematici proze, klasičnom feminizmu, ali i o starom Vukovaru. Šta je prva asocijacija na rodni grad? Književni stručnjak Davor Korić pisanje istaknute književnice iz Hrvatske stavlja u širi kontekst i predstavlja zbirku poezije "Usijavanje“. O kakvoj knjizi je riječ? Mi ovaj put preporučujemo Bodrožić, no, koje tekstove Ivana Bodrožić predlaže nama? Nastavljamo tradiciju, početkom svakog mjeseca se bavimo literaturom - i životom u njoj.
Nova knjiga književnice Ivane Bodrožić, koju je ovog ljeta objavila izdavačka kuća Fraktura, nosi naslov „Usijavanje“ a riječ ovoga puta nije o romanu nego se radi o zbirci poezije.
Ivana Bodrožić je svoju uspješnu književnu karijeru započela kao pjesnikinja, a za svoju prvu zbirku poezije „Prvi korak u tamu“ koju je objavila 2005. godine dobila je nagradu „Goran“ za mlade pjesnike te nagradu Matice Hrvatske „Kvirin“ koja se dodjeljuje za najboljeg pjesnika koji još nije napunio 35 godina. Sada kada je zakoračila u četvrtu deceniju života Ivana se sa ovom knjigom vraća poeziji.
Ivana Bodrožić
Ivana Bodrožić je rođena u 1982. godine u Vukovaru, gradu koji je među prvim stradao u ratnom požaru početkom devedesetih. U njemu je Ivana živjela do ljeta 1991. kada je, kako je napisala u svojoj biografiji, s bratom otišla na ljetovanje ne znajući da se zbog rata više nikada neće vratiti u svoj rodni grad. Osnovnu školu je završila u Kumrovcu, a gimnaziju u Zagrebu. Konstanta tog prognaničkog dijela života i života u đačkom domu za nju, kako je dalje napisala u pomenutoj biografiji, su bile vijesti i knjige koje je posuđivala, a ponekad kako je priznala i krala. Magistrirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pet godina nakon svoje prve pjesničke zbirke objavila je i svoj prvi roman „Hotel Zagorje“. Taj roman je preusdno obilježio njen životni i profesionalni put usmjerivši je isključivo prema bavljenju književnošću. Ubrzo nakon izlaska romana počela je djelovati u statusu samostalne umjetnice unutar kojeg se i danas bavi književnim i kulturnim radom.
Za roman „Hotel Zagorje“ koji je presudno utjecao na njeno profesionalno opredljeljenje Ivana Bodrožić je 2010. godine kada je objavljen dobila značajnu književnu nagradu u Hrvatskoj, nagradu Kiklop. Zahvaljući ovoj nagradi . nazvanoj prema istoimenom romanu velikog hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, Ivana je s ovim romanom, prvijencem, na velika vrata stupila na hrvatsku književnu scenu.
„Hotel Zagorje“ je, u žanrovskom smislu, autobigrafska fikcija. U njemu je na veoma iskren i emotivan način, opisana njena prognanička sudbina. Njen otac Ante se službeno vodio kao nestao, a zapravo je ubijen na Ovčari. Ivana se dakle, još kao djevojčica, s majkom i starijim bratom prvo našla na Jadranu, a poslije u Zagrebu i Kumrovcu, u zgradi političke škole. Na tom njenom iskustvu se temelji ovaj roman čija radnja počinje u ljeto 1991. a završava 1999., tako da se može reći da je riječ o hronici devedestih ispisanih pripovjednim tonom, glasom djeteta, tako da je i jezik dječiji, jednostavan, izravan, kratkih i nekompliciranih rečenica. U ovom romanu autorica opisuje jedno obično djevojačko djetinjstvo koje se odvija na neobičnom mjestu i u teškim izbjegličkim okolnostima nad kojima lebdi sjenka nestalog i vjerovatno mrtvog oca. Kako je napisao u predgovoru za ovu knjigu istaknuti novinar i pisac Jurica Pavičić „kada je do tada relativno nepoznata pjesnikinja Ivana Brodrožić objavila 2010. ovaj raoman hrvatska književna javnost je dobila knjigu o ratu koja joj je dugo bila potrebna, jer pišući o svojoj sudbini autorica je izbjegla sve samoviktimizirajuće stereotipe dotadašnje hrvatske ratne fikcije.“
Ovaj roman je u hrvatsku književnost unio onu vrstu nemilosrdne istine za razliku od dotadašnje hrvatske ratne proze pretežno memoarske ili onih fikcionalnih djela, koja su kako je napisao Jurica Parvičić obilježena diskurskom samoviktimizacije koji je 90-tih štetno utjecao na hrvatski film.
Nakon nagrada za poeziju, pa nagrade Kiklop za roman „Hotel Zagorje“, roman prvijenac za koji je dobila još nekoliko vrijednih književnih nagrad, Ivana je nagrađena 2. nagradom Ranko Marinković za kratku priču „Nema mjesta“, zatim nagradom Balkan Noir za roman „Rupa“ 2017. godine, te 2020. nagradom Meša Selimović za roman „Sinovi, kćeri“.
Mnogo pohvala Ivana je dobila za njen roman „Rupa“ u kojem se kroz žanr političkog trilera hrabro upušta u raskrinkavanje tranzicijskog društva duboko prožetog korupcijom i kriminalom. Ovaj roman je proglašen najboljim kriminalističkim romanom savremene domaće književne produkcije po izboru čitatelja, preveden je na engleski, a prema jednom američkom portalu uvršten je među deset najboljih kriminalističkih romana objavljenih 2021. u svijetu. Ali, pored pohvala roman, čija se radnja odvija u neimenovanom slavonskom gradiću, je naišao na osude čak i bijes nekolicine viđenijih ljudi iz Vukovara nakon što su ih poznanici „prepoznali“ u Bodrožićkinim likovima, jer smatraju da ih je ona „besramno iskoristila i osramotila“, koristeći njihovo gostoprimstvo, a potom ih uzela kao podlogu za likove, dodajući im besprizorne karakteristike.
Ivana je angažirana književnica ne samo kada je riječ o temama koje su na neki način i političke i koje se tiču cjelokupnog društva nego i kada se radi o onim intimnim ljudskim temama. Tako u romanu „Sinovi, kćeri“ kroz psihološko poniranje u intimu tri lika kćeri paralizirane nakon saobraćajne nesreće, sina koji se ne osjeća dobro u svom tijelu, i majke, Ivana zapravo tematizira problematiku ljudi, naročito žena rođenih i odraslih u primitivnom patrijarhalnom društvu.
Jedno pitanje - na ekranu ispred mene stoji samo jedna riječ i znak pitanja iza: Vukovar?
Vukovar
- Ne znam ni ja šta bi s tim, mislim, ja mogu reći neku svoju asocijaciju. To je, naravno, moj rodni grad i grad mog djetinjstva u kojem ja ne živim, sad već 30 godina. Kad odem tamo taj grad, za mene, se potpuno promijenio. Postoji, naravno, neki toponim, ali to je više unutar mene i neke moje kartografije i sjećanja. A što se tiče Vukovara danas, mislim da je to, nažalost, jedan vrlo podijeljen grad kojim se vrlo uspješno politički manipulira s bilo koje strane. Ko god da ga se nekako dohvati. To mi je jednostavno žao zato što, ne znam, evo postoji taj podatak da je Vukovar grad u kojem je u Hrvatskoj po toj veličini uloženo najviše novaca od strane hrvatske Vlade i europskih fondova itd., a u isto vrijeme grad iz kojeg se iz kojeg se iselilo najviše mladih ljudi u zadnjih deset petnaest godina. Ja mislim da to sve govori. Nažalost, priča je takva, ali nije jedina i nadam se da će se pojaviti neki vizionar politički u nekom trenutku i početi mijenjati stvari.
Za ovaj roman Ivana Bodrožić je dobila u regiji veoma cijenjenu nagradu Meša Selimović. Na svečanoj dodjeli u Tuzli ona je izjavila kako joj je to najdraža nagrada koju je do sada dobila, jer je bila velika konkurencija pisaca iz cijele regije i jer je najposebnija na ovim prostorima zato što, kako je rekla „ponajviše traga za našim međusobnim razumijevanjem te nas pokušava podsjetiti na to da imamo puno više sličnosti nego razlika“.
U ovom romanu pisanom na posebno senzibilan način do punog izražaja, pored jezičke virtuoznosti, dolazi njena sklonost ka lirskom, poetskom. Kako je istakao urednik Seid Serdarević iz njene proze navire poezija. Toj svojoj prvotnoj autorskoj vokaciji Ivana se vraća u zbirci pjesama „Usijavanje“.
Zbirka je koncepcijski sazdana od četiri zasebne cjeline, četiri autoportreta, a u središtu svakog je žena. U ovoj knjizi Ivana Bodrožić piše o svojim strahovima i borbama baveći se temama ljubavi, seksualnosti i majčinstva, dajući ženi da postoji u svim mogućim dimenzijama.
