Zaboravljene igre detinjstva

Stand: 21.09.2023, 17:00 Uhr

Saša Bojić, Amir Sužanj, Amir Kamber

Nekada nije bilo mobilnih telefona nakrcanih igricama. Nije bilo tablet-računara da dete može da prekrati vreme gledanjem 3D-crtaća. Neko bi pomislio da su dečje igre "iz starih vremena" nešto prevaziđeno i nezanimljivo. Međutim, svojevrstan eksperiment sarajevske profesorke i fitnes-trenerke Lejle Šebić pokazao je da se takve igre zapravo lepo uklapaju u današnji svet. Sa profesorkom Šebić i kolegom Amirom Sužnjem koji je o toj temi pripremio mnogo zanimljivih podataka, razgovara Saša Bojić.

U vreme kad psiholozi i pedijatri na sav glas upozoravaju kako deca predškolskog i školskog uzrasta pate od pretilosti, kako su fizički mnogo slabija nego neke prethodne generacije, kako veliki deo vremena provode za kompjuterom, igricama i raznim opasnim izazovima društvenih mreža, u Bosni i Hercegovini je objavljen jedan zanimljiv projekt. Profesorica na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu Lejla Šebić organizovala je radionicu pod nazivom “Zaboravljene igre djetinjstva” i na internetu postavila snimak koji je za samo dva-tri dana skupio više od milion i po pregleda. Na snimku je prikazano kako su nekad ranije izgledale igre za decu na otvorenom poput gume/lastiša, školice, klikera, između dve vatre, hula-hopa… Zašto su sve te igrice zaboravljene i mogu li biti interesantne novim generacijama danas razgovaramo sa profesoricom Lejlom Šebić i našim sarajevskim dopisnikom Amirom Sužnjem.

Amire, ni sama profesorica Šebić verovatno nije očekivala da će snimak njene radionice za samo dva-tri dana pogledati čak milion i po ljudi. Šta nam govori toliki interes za igre nekadašnjih generacija, koje su u ovom našem savremenom instant životu potpuno iščezle?

Teško je bilo očekivati takvu reakciju jer zbog nekog razloga u generacijama sadašnjih roditelja, nastavnika, pedagoga i stručnjaka drugih profila postoji stereotip da su sadašnje generacije djece, koja vladaju visokom tehnologijom od najranijeg djetinjstva, naprosto prevazišle nekadašnje dječje igre, one koje smo mi sredovječniji poznavali sedamdesetih i osamdesetih godina i da ih one ne zanimaju. Ispostavilo se, međutim, da su te igre sadašnjoj djeci potpuno nepoznate i da su se neka od njih odmah zainteresovala za te zaboravljene igre djetinjstva, kako ih je nazvala profesorica Šebić. Kao što ste rekli, milion i po pregleda u samo nekoliko dana dokaz je da su igre zaiteresovale i roditelje i djecu, pa su se u sarajevskim parkovima, doduše vrlo sporadično, pojavile djevojčice s gumom, ali ako znamo da se tako nešto nije vidjelo decenijama unazad, to je nešto čime bi se morali pozabaviti pedagozi i ljudi iz nastavnih institucija.

Rekosmo da su to igre nekih ranijih generacija, koje nisu imale kompjutere i igrice. Možemo li našim slušaocima pojasniti o čemu je reč?

To su čuvene igre iz školskih dvorišta od prije tridesetak-četrdeset godina. Djevojčice su u to vrijeme odrastale uz igru gume, što je bilo odlično za njihov fizički razvoj i odrastanje. Dječaci su, prisjetićemo se tog vremena, uglavnom igrali klikera, a svi zajedno školice, između dvije vatre i raznih vrsta igara u kojima se trčalo, skakalo i penjalo. To je, pored raznih vrsta sportova na nastavi, bilo osnova svakog zdravog djetinjstva tadašnje djece i nije ni čudo da djeca tada nisu patila od pretilosti i da su bila neuporedivo zdravija . Svaki dan su provodila uz te igre. Ovaj video-sadržaj pokazao je da djeca uopošte nisu nezainteresovana za ove zaboravljene igre nego da neka od njih jedniostavno nisu nikad vidjela tako nešto, te igre su im potpuno nepoznate. Učenica 4. razreda jedne od sarajevskih osnovnih škola Ela Marinković je za neke od tih igara ranije čula od svojih roditelja, neke su joj potpuno nepoznate, ali u njima prepoznaje mnogo toga interesantnog, privlačnijeg od onoga što djeci danas donose nove tehnologije. Neke od njih je, kaže, sa zadovoljstvom probala.

“Pa sad se djeca ne igraju kao djeca prije, kao što su naši roditelji. Više se igramo, ono malo budemo vani i onda svako uđe u kuću, ne igramo se mi baš kao što su oni prije. Pa, od onog što mi je mama pričala više mi se sviđa kako su se oni igrali jer su oni imali sve ove stvari, imali su slobodno vrijeme,a  sad neki samo u kući provode vrijeme sa mobitelom, naprimjer. Što se mene tiče, više mi se sviđaju njihove igre i kako su se oni igrali. Igrala sam igru “između dvije vatre” i jako mi se dopada. U tome sam najbolja. Dopada mi se više zato što se uvijek sapletem sa gumom.”

Interesantno je mišljenje sarajevske učenice Ele Marinković o tim zaboravljenim igrama. Da li nam ovo nagoveštava da tvrdnje kako to ne bi bilo interesantno današnjoj deci jednostavno nisu tačne? 

Ovo što je ponudila profesorica Šebić je zapravo jače i efikasnije od brojnih studija u kojima se teoretski daju preporuke kako današnju djecu, vezanu za kompjutere i modernu tehniku, koja već u prvim godinama takvim načinom života stiču i fizičke i psihičke nedostatke, usmjeriti na fizičke aktivnosti. Mnogi ne razumiju da se djeca ovog vremena nikad nisu ni srela sa ovakvim igrama na otvorenom i kako naprosto nije tačno da su nezainteresovana za njih. Popularizacija ovih "zaboravljenih igara djetinjstva" uopšte nije problem, samo kad bi u pedagoškim institucijama osmislili projekte kojima će djeci približiti te igre, u razgovoru za WDR kaže ugledni mostarski psiholog Marko Romić.

“Mislim da bi i današnjoj djeci sve to bilo zanimljivo, ali pod uvjetom da ih se odgaja na način da im bude poznata i ta komponenta ponašanja jer današnja djeca nikada nisu ni čula za takve igre, ni vidjela. Čak rijetko ko da ih je vidio i u tim modernim medijima, ali mislim da bi bila na sličan način zanimljiva djeci, a sasvim sigurno bi bila korisna. Nose puno toga pozitivnog u sebi, tu fizičku, tjelesnu aktivnost, nose i razvoj tih kognitivnih i socijalnih sposobnosti i sve skupa nekako, čini mi se, bilo bi korisnije nego ovo što danas imamo.”

Čuli smo i reč struke. Amire, to je bilo vreme i tvog detinjstva. Možeš li napraviti paralelu između detinjstva tada i onog koje imaju sadašnja deca?

Ma, to je neuporedivo. Mi nismo imali moderne igračke i kompjutere, ali imali smo punu slobodu za igru. Nije bilo potrebe da nas iko pazi i nadgleda, dok roditelji nad današnjom djecom doslovno strepe i bdiju svaki trenutak, od igre u parku do škole i obdaništa. Mi smo tu slobodu koristili za jedno bezbrižno i sretno djetinjstvo slično onom kako je to opisivao čuveni pisac Branko Ćopić. Po čitav dan bili smo napolju i igrali te igre, dolazili kući u sumrak, mrtvi umorni, prozebli i gladni, ali ispunjeni i radosni, pa smo začas tonuli u san. Bilo je tu, naravno, i opasnih, nestašnih igara, glumili smo Toma Sojera, indijance i Tarzana, letjeli na lijanama u obližnjim šumarcima, penjali se po drveću, preskakali preko ograda, gađali se pravim pravcatim strijelama – nešto nezamislivo za današnju djecu. Bilo je i povreda, iščašenja, razbijenih glava i koljena, ali niko, pa ni naši roditelji, nije se mnogo sekirao zbog toga, to je bilo uobičajeno za ono vrijeme. Mislim da je to djetinjstvo bilo neuporedivo ljepše i sretnije od djetinjstva današnje djece, da smo bili mnogo otporniji i zdraviji i, što današnji stručnjaci posebno ističu, da smo bili mentalno neuporedivo jači i stabilniji od sadašnjih mladih generacija.

Rasprava stručnjaka o posledicama fizičke neaktivnosti dece nije od juče, Amire, proteže se bar dve decenije, ali nekako je intenzivirana tokom pandemije korona virusa, bar taj njen zdravstveni, medicinski aspekt. Medicinski stručnjaci upozoravaju da su današnja deca vrlo izložena negativnim psihofizičkim posledicama današnjeg načina života, u prvom redu sedenja pred kompjuterom. Sve prisutnije su rasprave o neophodnosti vraćanja dece nekadašnjim dečjim igrama koje su se zasnivale na fizičkoj aktivnosti, a danas su slabo zastupljene ili ih uopšte nema. Šta kažu stručnjaci o tome?

Kažu da je današnji način života djece poguban po nekoliko osnova. Pored nepravilnog fizičkog razvoja, u posljednje vrijeme sve su izraženije pojave dekoncentracije, anksioznosti i tjeskobe kod djece. Djeca putem društvenih igara umjesto stvarnog žive jedan fiktivni, virtuelni život koji dramatično utiče na njihovo psihičko stanje. Koordinator centra za promociju zdravlja  iz Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica doktor Nino Hasanica iznio je nedavno alarmantan podatak, koji je bio nezamisliv u vremenu kad su djeca igrala nekadašnje igre djetinjstva – gotovo četvrtina djece ima osjetne probleme  u psihofizičkom razvoju zbog fizičke neaktivnosti i današnjeg načina života.

“Mi to ovako, još uvijek nezvanično, povezujemo sa pandemijom kovida u smislu smanjene fizičke aktivnosti, online nastave, korištenja aparata, ovih kompjutera, tableta, mobitela i slično. Dakle, negdje oko 21, pa čak u nekim sredinama i do 25 posto učenika ima neki problem sa lokomotornim sistemom. Najčešće je to u nižim dobnim skupinama.”

Zaista su zabrinjavajući podaci koje je izneo doktor Hasanica. Ispade, Amire, da tehnološki razvoj vrlo negativno utiče na zdravlje mladih generacija – što im je tehnologija dostupnija, to su psihofizički sve ranjivije?

Zvuči apsurdno, ali tako izgleda. Otkako su nekadašnje igre djetinjstva poražene pred najezdom kompjuterskih igrica, otkako su kompjuteri zarobili djecu u njihovim domovima i, osim u rijetkim selima koja još nisu zamrla, odvojili ihod parkova, livada, šuma i potočića, od pasa, mačaka, ptica i drugih životinja nekadašnjeg djetinjstva, gomilaju se problemi na koje ukazuju medicinski eksperti... I to nije  problem samo balkanskih prostora i Bosne i Hercegovine. Otkako su prestala da igraju gume i drugih igrica, pa i fudbala, košarke i drugih tradicionalnih timskih sportova čiji je temelj bilo skakanje i trčanje, djeca, kako prilično grubo kažu neki stručnjaci, atrofiraju. Njihove fizičke i psihičke sposobnosti ozbiljno su umanjene, a pretilost, koja bar na Balkanu nikad nije bila neka raširena pojava, pogotovo među djecom, postaje jedan od najvećih problema današnjih mladih generacija, upozorila je, gostujući u programu bosanskohercegovačkog javnog servisa nutricionistkinja Maja Jonjić Trifković.

“Razvojem tehnologije djeca provode jednostavno dosta svog vremena sjedeći i igrajući te nekakve virtualne igre, a ne ove aktivne igre sa svojim vršnjacima. Upravo to, u kombinaciji sa nepravilnim prehrambenim navikama, dovodi često do gojaznosti u dječjoj dobi,a  gojaznost u dječjoj dobi u preko 80 posto slučajeva dovodi do gojaznosti u odrasloj dobi što sa sobom, naravno, onda vuče brojne hronične bolesti koje se  vrlo često, nažalost, jave već i u ranom djetinjstvu.” 

Evo, kolega, ovim argumentima stručnjaka završavamo današnji razgovor. Bilo je lako zaključiti da zaboravljene igre djetinjstva, kako ih je nazvala profesorica Šebić, nisu tek puki element nostalgije za nekim ranijim sretnim djetinjstvom, koje su obilježavali dječja sloboda, priroda, radost i zdravlje, nego nužan uslov da današnje generacije djece, ako već nije kasno, iz tog svojevrsnog zatočeništva izazvanog nemilosrdnim razvojem tehnologije, u ime psihofizičkog zdravlja pokušamo vratiti u nešto što bi bar ličilo na nekadašnje djetinjstvo.