BiH: Nakon 100 godina pronađen balkanski planinski mrazovac. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 27.11.2023. 24:12 Min.. Verfügbar bis 26.11.2024. COSMO. Von Boris Rabrenovic.
BiH: Nakon 100 godina pronađen balkanski planinski mrazovac
Stand: 27.11.2023, 17:18 Uhr
Boris Rabrenović, Amir Sužanj, Nada Pester
Oko dva miliona biljnih i životinjskih vrsta je ugroženo širom sveta. Zato je pravo oduševljenje među prirodnjačkim naučnicima izazvala vest da je nakon gotovo 100 godina, u Bosni i Hercegovini ponovo pronađena vrsta noćnog leptira za kojeg se mislilo da je izumro - balkanski planinski mrazovac. O tom spektakularnom otkriću razgovoramo sa sarajevskim dopisnikom Amirom Sužnjem i Dejanom Kulijerom iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, članom ekspedicije koja je pronašla leptire na Vlašiću.
Ovaj leptir nije viđen još 1937. godine, pa se mislilo da je ta vrsta izgubljena. O spektakularnom otkriću u kojem su učestvovali stručnjaci iz Prirodnjačkog muzeja u Karlsruheu, Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i lepidopterolozi iz Austrije najpre razgovoram sa našim sarajevskim dopisnikom Amirom Sužnjem.
Amire, najpre da pojasnimo našim slušaocima zašto je ta vest toliko revolucionarna za naučnike?
Čak i da u ovom slučaju nema čitav niz gotovo nevjerovatnih elemenata, sama vijest da je, u vremenu kad biljne i životinjske vrste izumiru zbog djelovanja čovjeka na prirodu, pronađena vrsta koja je smatrana izumrlom, bila bi prava fantazija. Međutim,u ovoj priči ima mnogo pojedinosti koje su za naučnike prava bajka. Samo latinsko ime balkanskog planinskog mrazovca utemeljeno je na grčkoj riječi taumastos, što znači divan, nevjerovatan. U Bosni i Hercegovini su pronađeni rijetki primjerci ove vrste noćnog leptira i to sad već dalekih 1901. 1903. i 1937. godine, dakle prije Prvog svjetskog rata i samo jednom između dva svjetska rata. Postoji saznanje da je primijećen u Crnoj Gori 1982. godine, ali otada, što bi se reklo, od te vrste nije bilo ni traga ni glasa, pa je u naučnim krugovima vladalo mišljenje da je vrsta izumrla. Postoji samo nekoliko planina u Bosni i Hercegovini, a evo, i u Crnoj Gori na kojima je zabilježeno pojavljivanje ovog rijetkog leptira. Teško ga je pronaći jer živi visoko u planinama i pojavljuje se tek nakon otapanja prvih jesenjih snjegova. Eto, nekako se dogodilo da ga naučnici pronađu na živopisnoj bosanskoj planini Vlašić, poznatoj po prekrasnoj prirodi, a posebno po tornjaku, autentičnoj i iznimno cijenjenoj pasmini ovčarskog psa, poznatoj daleko van granica Bosne i Hercegovine.
Kako je uopšte pronađen taj izgubljeni leptir ako su se naučnici već pomirili s tim da je izumrla vrsta?
Kako je uopšte zaživjela ideja da se traga za leptirom saznaćemo nešto kasnije u emisiji od člana ekspedicije Dejana Kulijera, ali znamo da je međunarodna grupa stručnjaka, koju je predvodio Robert Trusch, stručnjak za leptire iz Prirodnjačkog muzeja Karlsruhe, krajem oktobra ove godine krenula u ekspediciju na planinski lanac Vlašić kod Travnika, na područje iznad granice šume, odnosno na visinama između 1550 i 1750 m. Laički gledano, to je kao da tražite iglu u plastu sijena, na ogromnom planinskom masivu u zemlji koja ima 1648 registrovanih vrsta leptira. Ipak, ekspedicija je pronašla mužjake leptira na nekoliko lokacija, a u sam osvit 24. oktobra i nekoliko ženki. Tako je dokazano da vrsta nije izumrla i da ovi rijetki leptiri žive, makar na Vlašiću. Koliko je sreće ekspedicija imala najbolje pokazuje i činjenica da već sljedeće noći, nakon promjene vremenskih prilika i kiše, više nisu bili u stanju da pronađu nijednu jedinku leptira.
Kako naučnici u Bosni i Hercegovini gledaju na taj iznenadni obrt - od uvjerenja da je vrsta izumrla do spektakularne potvrde novog pojavljivanja i postojanja?
I to je dosta zanimljiva pojedinost. Vidio sam u medijima poruke kako je to doista veliki i važan trenutka za biljni i životinjski svijet Bosne i Hercegovine, a s druge strane, postoje neki ljudi u naučnim krugovima, koji taj put od izumiranja do potvrde, kako ta vrsta ipak nastavlja postojanje, pojašnjavaju drugim razlozima. Stručnjak za ove vrste, profesor sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta Suvad Lelo u razgovoru za WDR daje jednostavan odgovor – ne može se govoriti o postojanju ili nestanku neke vrste ako je neko decenijama i ne traži... A to jeste bio slučaj i u bivšoj Jugoslaviji i danas, smatra ovaj cijenjeni profesor, koji baš i ne dijeli mišljenje kako je riječ o toliko spektakularnom otkriću.
"Ne bih se baš pretjerano složio u tom pravcu. Radi se o vrsti koja je za Bosnu i Hercegovinu jako važna. Formalno-pravno gledajući, on je za nas endemičan. Vrsta je opisana 1901. godine. Mi znamo dosta toga zaključno sa 1940. godinom. A onda se jednostavno gubi interes. Dolazi socijalistička Jugoslavija, nešto drugo je zanimljivo, leptiri nisu bili, Sijarić (dr Rizo Sijarić, ugledni entomolog Zemaljskog muzeja BiH) je radio dnevne leptire intenzivno, ostale skupine baš i nisu bile pokrivene. Ako je taj nalaz iz 1982. godine zaista validan za Crnu Goru, ja ga zaista nemam, nisam uspio ni pronaći koji je to lokalitet, onda taj gubitak populacije i nije baš ni bio, da kaže, na nekih stotinu godina. Ja bih rekao da je naš osnovni problem što nas kao zajednicu u Bosni i Hercegovini to ne zanima", zaključuje doktor Suvad Lele, univerzitetski profesor iz Sarajeva.
Ovo je, Amire, drugi put u posljednjih pet-šest godina da se Bosna i Hercegovina nađe u središtu prirodnjačke javnosti širom planete zbog neke endemske vrste. Za tako mali prostor to je osobita čast.
Da, ali tada je to bilo nešto sasvim drugačije drugačije. Bilo je to tačno u ovo doba, pred zimu 2018. godine, kad su eko-aktivisti pokrenuli akciju zaštite endemskih vrsta slijepih miševa u pećini kod Vareša, opet u srednjoj Bosni. Ta pećina, koja se zove Ponikva, jedna je od rijetkih prirodnih pećina na planeti kroz koju cijelom dužinom prolazi saobraćajnica. Centra za krš i speleologiju iz Sarajeva postavili su saobraćajne znakove upozorenja na kojem je slika šišmiša u nastojanju da nekako zaštite iznimno rijetke jedinke šišmiša, koje su redovno stradale u sudaru s vozilima.
Bio je to, ako se sjećamo, događaj o kojem su pisali brojni mediji van Bosne i Hercegovine?
Jeste, jer je to jedinstven znak u svijetu, nigdje više ne postoji. S druge strane, da nije bilo tog slučaja, mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini nikad ne bi ni saznali da je njihova zemlja jedno od malobrojnih staništa endemskih vrsta šišmiša, najugroženijih sisara na planeti.Aktivista Centra doktor Jasminko Mulaomerović pojašnjavao je u to doba kakvo je to bogatstvo za Bosnu i Hercegovinu, a kako se bezobzirno uništava.
"Kroz cijelu dužinu pećine prolazi saobraćajnica, koja je osvijetljena, i to neprimjereno. Iz pokrajnjih dvorana kad izlete, za njih (šišmiše) će to svjetlo biti šok. S obzirom da je pećina na nekim mjestima jako uska, to je siguran sudar šišmiša i vozila. Ona je značajna prije svega što u njoj nalazimo dvije rijetke vrste šišmiša. Pored toga, u njoj živi još šest vrsta šišmiša, tako da zapravo imamo malo pećina, koje imaju takav broj vrsta. U svijetu postoji samo pet pećina kroz koje cijelom dužinom prolazi saobraćajnica", objašnjava Jasminko Mulaomerović iz Centra za krš i speleologiju.
Dejan Kulijer i Slobodan Ivković na planini Vlašić, u potrazi za endemskom vrstom
Izgleda, Amire, da u Bosni i Hercegovini postoje mnoge izuzetno zanimljive pojedinosti o biljnom i životinjskom svetu, čije vrednosti većina stanovništva nije ni svesna. Član ekspedicije koja je pronašla leptire na Vlašiću, Dejan Kulijer iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine razgovarao je s nama i objasnio odakle ideja za ekspediciju nakon decenija mišljenja da je balkanski planinski mrazovac izumro, ko je uopšte odlučio da se krene u potragu za nečim što je smatrano nestalim i gde su tačno pronađene jedinke te vrste.
Dejan Kulijer objašnjava da, iako nisu bili pesimistični, nisu bili sigurni da će da uspu. "Pronaći tu vrstu nije bilo toliko možda iglu u plastu sijena jer smo se rukovodili prvim i zadnjim pravim nalazom tog leptira u visokom planinskom području Vlašića, tako da smo na neki način znali na koje područje bi se trebali fokusirati. Ali ono što je bilo rizično je u stvari jedna druga stvar - taj leptir leti jako kratko. U vrijeme početka zime, znači, u vrijeme prvih snjegova. Jako je teško procijeniti, u stvari, koji su idealni uslovi kada bi se moglo raditi terensko istraživanja, jer u stvari promjena temperature, na kraju krajeva i promjena klime koja se dešava posljednjih decenija, mogla je utjecati da taj leptir potpuno nestane, što se i mislilo. Ili je moglo dovesti do toga da se ustvari promijeni njegova sezona leta. A druga stvar koja je tu jako bitna je to da se u tom leptiru zapravo gotovo ništa ne zna. Nakon prvog pronalaska i opisa vrste, i zadnjih pronalazaka tridesetih godina, ustvari nikad nije detaljno istražena njegova ekologija, njegova biologija i ne znamo čime se on hrani i koja su konkretno njegova prava staništa."
Ekspediciju je vodio poznati njemački naučnik Robert Trusch iz Njemačkog muzeja u Karlsruheu, a misija je bila međunarodna. Dejan Kulijer smatra da to ne znači da naučne institucije u Bosni i Hercegovini nisu u stanju bez međunarodne podrške da uđu u tako važne projekte već da se radi o - nezainteresovanosti.
"Naučne institucije u Bosni i Hercegovini danas su orijentirane na neke druge stvari, a nauka im je totalno sporedna, a vrlo često se uopće ništa ne ulaže u razvoj nauke i istraživanja, a jedina istraživanja koja se realiziraju su ustvari financirana najčešće iz nekih međunarodnih fondova. Fondovi koji postoje unutar Bosne i Hercegovine se koriste ustvari za neke potpuno druge svrhe. Vezati možemo za situaciju trenutno u Zemaljskom muzeju - Zemaljski muzej je prva moderno-naučna institucija u Bosni i Hercegovini, najznačajnija kroz cijelu istoriju studija u oblasti prirodnih nauka. Praktično gotovo sva najznačajnija istraživanja su potekla iz ove institucije i realizovana su od strane ljudi u ovoj studiji ili recimo poput geološkog instituta i institucijama koje su proizašle iz Zemaljskog muzeja. A danas praktično možemo reći da Zemaljski muzej ne realizuje nikakva naučna istraživanja u koja ulaže ikakva svoja sredstva, nego su sva istraživanja ustvari bazirana uopšteno u slobodnom vremenu, dobroj volji i financijama koje dolaze sa strane."
A sada nastavljam razgovor sa našim dopisnikom iz Sarajeva Amirom Sužnjem. Amire, Bosna i Hercegovina je prirodnjačkim krugovima i van balkanskih prostora poznata kao zemlja sa endemskim vrstama biljaka i životinja. Možemo li našim slušaocima bar ovako u kratkim crtama da dočaramo kakva je to vrednost?
Malo ljudi je uopšte svjesno kakvo je to bogatstvo za jednu zemlju, pogotovo ovako malu kao što je Bosna i Hercegovina, koja raspolaže sa čak 600 endemskih vrsta biljaka i životinja. Nije tu riječ samo o priznatim vrstama, registrovanim i upisanim u svjetske registre autentičnih pasmina, poput tornjaka ili bosanskog brdskog konja. Oni su možda najpoznatiji, ali postoji tu čitav niz drugih vrsta, koje su usko vezane za Bosnu i Hercegovinu - biljaka, gljiva, pa i nekih životinja. Poznato je da bosanskohercegovačke planine i visoravni skrivaju mnogo cijenjenih biljnih vrsta, poput bosanskog ljiljana, runolista, hercegovačkog zvončića, bosanske kadulje, zvonceta Sutjeske… čitavog niza endemskih biljaka zanimljivih naučnim krugovima iz svih dijelova svijeta.
Treba spomenuti i bogatstvo lekovitim biljem, koje je nadaleko poznato u prirodnjačkim krugovima.
Da. Ljekovito bilje, u prvom redu hercegovačko, poznato je i izuzetno cijenjeno u farmaceutskim krugovima daleko van granica Bosne i Hercegovine. Poznate su vijekovima ljekovite trave u istočnoj i zapadnoj Hercegovini, gdje se, recimo, poput područja oko Ljubinja i Nevesinja, nalaze čitava sela sa stogodišnjacima, i to u krajevima gdje uopšte nema pitke vode. Posebno su cijenjene prirodne rakije od takvih biljaka, koje traže mnogi poznavaoci prirode širom Evrope. Ima tu i životinja koje nisu vezane isključivo za bosanskohercegovačka područja, ali su postale rijetke na evropskom kontinentu, poput mrkog medvjeda, više vrsta ptica i riba. Čuveni bosanskohercegovački naučnik, prirodnjak svjetskog glasa Sulejman Redžić, koji, nažalost, više nije među živima, smatrao je da je zbog čitavog spektra raznovrsnih klimatskih elemenata, planinskih masiva, kanjona i puta vjetrova značajan dio biljnog i životinjskog svijeta u Bosni I Hercegovini praktično endemičan.
"Bosanskohercegovačke visoke planine, planinski masivi i visokoplaninske rudine odlikuju se izuzetno velikim brojem vrsta najveće vrijednosti prirodne baštine i prirodnog nasljeđa BiH. Svaki od njih je karakterisan skupinom endemičnih i reliktnih vrsta, pa i čitavih endemičnih zajednica. Mnoge od njih su ograničene na dinarske planine", tako je o endemskoj prirodi bosanskohercegovačkog biljnog i životinjskog sveta govorio čuveni bosanskohercegovački naučnik Sulejman Redžić.
Amire, preti li tim vrstama nestanak u skoroj budućnosti ako imamo u vidu stepen devastacije prirode u Bosni i Hercegovini izgradnjom raznih hidrocentrala i drugim razornim projektima protiv kojih se bore stručnjaci i ekološka udruženja?
To je velika prijetnja. Prirodnjački naučnici i ekološke organizacije na sve načine pokušavaju spriječiti devastaciju tih staništa, a mi, recimo, čak i u registrovanim nacionalnim parkovima poput Sutjeske, imamo čitave projekte energetskih postrojenja na planinskim rijekama, koje bi dramatično uticale na biljni i životinjski svijet. Ekolozi vode teške borbe da zaštite biljne i životinjske vrste u tim područjima i u posljednje vrijeme imaju značajne uspjehe jer su vlasti, pritisnute protestima, peticijama, pa i upozorenjima iz međunarodnih krugova, primorane da poništavaju odobrena za neke od tih objekata. Ipak, mnogo je načina na koje ti interesni krugovi, uz pomoć korumpiranih ljudi iz institucija, zaobilaze zakone i nastavljaju svoje projekte. Mnogo će još napora biti potrebno da bi jedan takav rušilački trend konačno bio zaustavljen.
Ako želite detaljnije o ovoj temi, poslušajte naš cijeli podcast u kojem imate i detaljan razgovor s Dejanom Kulijerom iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine