Srebrenica: U sumrak 11. jula. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 11.07.2023. 20:07 Min.. Verfügbar bis 10.07.2024. COSMO. Von Amir Kamber.
Srebrenica: U sumrak 11. jula
Stand: 11.07.2023, 17:30 Uhr
Amir Sužanj, Amir Kamber, Nada Pester
U Srebrenici je obilježena 28. godišnjica genocida. Jedni ga negiraju, drugi iskorištavaju, treći rade i jedno i drugo. U međuvremenu, u memorijalnom centru ukopano je još 30 žrtava. Amir Sužanj i Amir Kamber razgovaraju o tome zašto ovaj grad nakon komemoracije, do sljedećeg 11. jula, iz godinu u godinu uglavnom ostaje prepušten sam sebi? Zbog čega braća Mandžić, njih trojica, uprkos svemu budućnost vide u svom kraju? Treba li 11. juli proglasiti Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Srebrenice?
U Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici danas je obilježena 28. godišnjica genocida koji su snage Vojske i policije Republike Srpske, pod komandom generala Ratka Mladića, izvršile nad Bošnjacima te zaštićene zone Ujedinjenih naroda. I ovog 11. jula desetine hiljada ljudi, među njima i brojni visoki domaći i međunarodni funkcioneri, doputovali su u Potočare kako bi prisustvovali ukopu još 30 žrtava, čija su nekompletna tijela pronađena u masovnim grobnicama oko Srebrenice.
Tako se nastavlja praksa ukopavanja nekompletnih skeletnih ostataka, jer kako godine prolaze, porodice sve više gube nadu da će pronaći i ostatke tijela svojih ubijenih. Čule su se i danas brojne političke poruke, a kao i prethodih godina, već u popodnevnim satima hiljade ljudi će krenuti iz Srebrenice, a povratnici i njeni stalni stanovnici opet će ostati sami sa svojim životom od jednog do drugog 11. jula. O današnjoj komemoraciji, ali i o tome kako se danas živi u Srebrenici, nakon silnih miliona utrošenih u proces povratka, razgovaramo sa našim dopisnikom iz Sarajeva Amirom Sužnjem.
Amire, opiši nam gdje se tačno nalaziš, šta vidiš, šta si posebno zapazio, po čemu je poseban ovaj 11. juli. Jedna slika, situacija, jedna izjava, osoba koja je obilježila ovaj dan?
Nalazim se u samom Memorijalnom centru Potočari. U ovim trenucima je već osjetno manje ljudi nego što je bilo danas, kad je memorijalni centar bio sjecište desetina hiljada duša sa raznih strana svijeta, od Kanade i Australije do Skandinavije i Njemačke. Mnogo je ljudi iz same Srebrenice, koji su se nakon genocida rasuli na sve strane, uglavnom mladih, koji ovim putem žele održati veze sa svojom domovinom. Vidio sam mnogo takvih mladih ljudi, koji odavno žive daleko od Srebrenice, ali su i danas na potresan način povezani s njom i događajem koji je zauvijek odredio njihovu sudbinu.
Sve je proteklo kao i svakog 11. jula, dostojanstveno i emotivno, uz prisustvo desetina hiljada ljudi i velikog broja domaćih i međunarodnih političkih funkcionera održana je komemoracija i obavljen ukop identifikovanih žrtava čije posmrtne ostatke su porodice odlučile ukopati ove godine. Na 28. godišnjicu genocida svoj mir među bijelim nišanima u Memorijalnom centru u Potočarima svoj mir je našlo još 30 žrtava, među kojima i četiri maloljetnika, ubijena u tim strašnim julskim danima 1995. godine. Portparolka Instituta za traženje nestalih, Emza Fazlić, potvrdila je da su dijelovi njihovih tijela, tek poneka kost, identifikovani još prije čitavog niza godina, jednog od njih prije čak 22 godine, ali porodice sve do ove godine odgađale su ukop, nadajući se da će biti pronađeni i ostali dijelovi njihovih tijela.
“Ono što je možda nekako najteže, jeste ukop ovih maloljetnika. Četiri maloljetna dječaka, jedan petnaestogodišnjak, Salčinović Elvir, koji je ubijen ‘95. godine. Šest godina kasnije njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani na masovnoj grobnici Liplje. Zatim su tu dvojica šesnaestogodišnjaka. Ekshumirani su 2001. godine na području sela Kamenica, odnosno u Glogovoj. Tu je i sedamnaestogodišnji mladić Đozić Semir, čiji su posmrtni ostaci takođe pronađeni odavno, ali sve do sada porodice nisu smogle snage da ukopaju te oskudne ili mali broj skeletnih ostataka, koji je do sada pronađen.”
I ovoga puta, kao i ranije, porodice su odlučile da ukopaju nekompletna tijela jer gotovo tri decenije nakon julskih dana ‘95. godine, nisu bile u stanju kompletirati posmrtne ostatke.
I ove žrtve su pronađene u nekoliko međusobno udaljenih sekundarnih grobnica, nakon što je vojska Republike Srpske u godinama poslije rata u više navrata prekopavala i izmještala primarne masovne grobnice u nastojanju da sakrije razmjere najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Potpredsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice Šefket Hafizović podsjeća da upravo te činjenice pokazuju prirodu zločina počinjenih u Srebrenici.
“To nam, zapravo, govori da je zločin sistemski planiran, organiziran, i na kraju kao takav realiziran, nažalost. To je nešto što je još tragičnije, pogotovo ako se zna da su žrtve genocida pronalažene čak na 200 kilometara od mjesta zločina. Smještane su u masovne grobnice, primarne, pa sekundarne, tercijarne itd. Kako se zločin sistemski izveo, tako se, nažalost, pokušao i prikriti, tako da do dana današnjeg tragamo za više od hiljadu žrtava genocida i nakon, evo, skoro pa tri decenije.
I danas su, Amire, u Potočare došli brojni domaći i međunarodni funkcioneri - kakve su političke poruke?
Uobičajene, moglo bi se reći – da je njihov dolazak znak kako će međunarodna zajednica uvijek poštovati žrtve genocida, kako cijeli demokratski svijet na razne načine odaje počast žrtvama i kako je nedopustivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. U izjavi ambasadora Sjedinjenih Američkih Država, Michaela Murphyja, najbolje se može osjetitit odnos međunarodne zajednice prema genocidu, ali i sve izraženijem negiranju genocida.
“Svi mi imamo institucionalnu i individualnu odgovornost da prihvatimo činjenice, a to je da se genocid dogodio ovdje, da podučavamo svoju djecu i svoju unučad istini, da pokazujemo poštovanje prema žrtvama i da one koji su počinili genocid smatramo odgovornim.”
Čini se, Amire, da su ove poruke o nedopustivosti negiranja genocida usmjerene vrlo jasno – visokim predstavnicima Republike Srpske, u prvom redu entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku. Uprkos tome što je Zakon o zabrani negiranja genocida, koji je nametnuo bivši visoki predstavnki Valentin Incko u posljednjim satima svog mandata, na snazi, Dodik u svakoj prilici negira genocid. Zašto nema reakcije?
Kad je bivši visoki predstavnik Valentin Incko prije gotovo dvije godine nametnuo taj zakon, obeshrabrene žrtve - porodice ubijenih, oni koji godinama bezuspješno traže tijela članova svojih porodica i oni koji su preživjeli krvave dane jula 1995. godine – ponovo su se ponadali da će brutalno negiranje genocida, koje je poprimilo institucionalne razmjere u Republici Srpskoj, pa i Srbiji, konačno biti zaustavljeno, a oni koji kopaju po ranama žrtava biti sankcionisani i onemogućeni. Dvije godine kasnije rezultati tog zakona su pogubno poražavajući.
Inckov nasljednik, Visoki predstavnik u BiH, Kristijan Šmit, upravo je u Potočarima izjavio da će početi raditi na pronalaženju pravnih rješenja kako bi svi koji negiraju genocid u Srebrenici bili krivično gonjeni. Uprkos više od 70 otvorenih predmeta, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine do danas nije podiglo nijednu optužnicu za ta krivična djela. Može li Šmit nešto promijeniti?
Obustavljeno je tridesetak istraga uz obrazloženje da su osobe, koje su prijavljene, u brojnim slučajevima iznosile svoj stav bez namjere da vrijeđaju žrtve ili da nekog podstaknu na nasilje, pa bi njihovo krivično gonjenje, kažu, bilo kršenje njihovih prava.
Negiranje genocida je pred još jednu godišnjicu genocida došlo do takvih razmjera da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sebi dozvoljava da javno psuje genocid na političkom sastanku. Dugogodišnje tolerisanje vrijeđanja žrtava i veličanja zločinaca bez ikakvih sankcija stvorilo je utisak u javnosti Republike Srpske da je ta praksa ne samo dozvoljena, nego i poželjna, da se na njoj dokazuje navodni patriotizam i privrženost narodu. Na to upozoravaju i organizacije žrtava i domaći i međunarodni predstavnici, ali Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ostaje nijemo na sva ta negiranja.
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije bilo u stanju donijeti odluku da na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine 11. juli bude proglašen Danom žalosti. Protiv te odluke glasali su ministri iz reda srpskog naroda. Porodice žrtava genocida u Srebrenici godinama naglašavaju da im najteže pada to negiranje zločina i osporavanje sudskih presuda, a posebno sve izraženije omalovažavanje žrtava.
Amire, pretpostavljam da će, kao i prethodnih godina, večeras, kad se ljudi počnu vraćati tamo odakle su došli u Potočare, Srebrenica opet ostati praktično pusta, i to povratnike i stalne stanovnike Srebrenicie teško pogađa. Tvrde kako Srebrenica ima dva lica – ono 11. jula , kad u taj grad dolaze desetine hiljada ljudi, a posebno visoki funkcioneri, koji uvijek sa sobom donose obećanja o boljem životu, ulaganjima, stvaranju uslova za normalan život, i ono drugo, tokom cijele godine. Svakog 11. jula već u sumrak se sve to rasprši i Srebreničani ostaju prepušteni sami sebi. Kako to izgleda u njihovim očima?
Tačno je to. Srebrenica je, uprkos desetinama miliona eura, koji su poslije rata s raznih strana i iz raznih fondova upućeni u njenu obnovu, grad koji nema ni čestitu prodavnicu, apoteku, donedavno nije imala čak ni pekaru. Njene ulice djeluju vrlo pusto, uprkos tome što ima osnovnu i srednju školu, malo šta odaje utisak istinske živosti i stvarnog života. Mladi u pravilu nakon srednje škole odlaze na studiranje u druge gradske centre, od Banjaluke i Sarajeva do Beograda i malo ko od njih se vrati jer jednostavno nema gdje. Prema popisu iz 2013. godine, u Srebrenici je evidentirano 15 hiljada stanovnika, ali oni koji stalno žive tamo tvrde da je stvarni broj više nego upola manji. Među njima je oko 500 mladih, koji žive u Srebrenici ili tačnije – koji još nisu otišli.
Što je poznato i načelniku Srebrenice Mladenu Grujičiću koji se posljednjih dana našao pod teškim kritikama nakon što je vrijeđao majke Srebrenice. Kako tačno, jesu li mu one odgovorile?
Da, bilo je tu oštrih poruka, vrlo neprimjerenih, pogotovo u vrijeme obilježavanja godišnjiuce. Nazvao ih je remetilačkim faktorom i motorom mržnje među narodima, što je, naravno izazvalo ogorčenje, ne samo u udruženjima Srebreničana, nego i širom Bosne i Hercegovine. Tvrdi se da takve uvrede i optužbe Grujičić tempira uvijek u vrijeme obilježavanja godišnjice genocida, kako bi insinuacijama i neistinama skrenuo pažnju sa samih poruka, koje u vrijeme komemoracije šalju iz Srebrenice i brojni međunarodni zvaničnici. Udruženja smatraju kako je Grujičić ovim potezima pokazao pravu prirodu političkih krugova koji negiraju genocid, a predsjednica Pokreta majki enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić, poručila je kako su majke Srebrenice, uprkos onome što su preživjele, odgojile djecu kojima smisao života nije mržnja, za razliku od onih koji na sve načine negiraju genocid.
“Ja moram samo da kažem da smo mi majke, koje smo preživjele genocid i koje smo izgubile svoju djecu samo zato što su se drugačije zvali, mislim da smo ostale uspravno, da smo odgojile svoju djecu, djecu koja su gledala kako im ubijaju oca, kako im siluju majku, koja su se rađala poslije smrti svoga oca... mi majke smo uspjele da tu djecu odgojimo bez mržnje, bez osvete, da su naša djeca umjesto mržnje i osvete doktori, inženjeri, profesori, govore po nekoliko stranih jezika.”, zaključila je.
Amire, svake godine nekako u vrijeme komemoracije se kao najosjetljiviji ističe problem žena koje kao povratnice žive same u Srebrenici, Potočarima i okolnim selima. Jesi li sreo neku od njih, šta vlast i nevladin sektor čini da njima život učini bar malo lakšim?
To jeste najosjetljivija živuća kategorija srebreničkih žrtava. To su žene čije su porodice – muževi, sinovi, braća – stradale u srebreničkom genocidu, nakon čega su ostale same. Godinama, decenijama ove žene uglavnom žive da bi pronašle posmrtne ostatke svojih nestalih, ubijenih u krvavim julskim danima 1995. godine. Neke od njih su u proteklim godinama umrle, a da nisu doživjele da pronađu članove svojih porodica, a one koje danas žive u Srebrenici, uglavnom su žene u godinama, ozbiljno narušenog zdravlja, potrošene teškim, potresnim traganjem za svojom ubijenom djecom i – same. Većina njih djeluje u srebreničkim udruženjima i ne može se reći da su socijalno ugrožene, ali ulaze u godine kad se više neće moći brinuti o sebi.
Zbog toga je u blizini memorijalnog centra u Potočarima otvoren starački dom namijenjen njima sa 100 kreveta.
I ambulantom i svim drugim uslovima potrebnim za život tih žena. Taj dom, zapravo kompleks bijelih zgrada sa lijepo uređenom okolinom, danas je dom za tri srebreničke žene, a u budućnosti njegova vrata biće otvorena za nekoliko desetina Srebreničanki, koje se danas još osjećaju sposobnim da se same brinu o sebi, ali će nesumnjivo doći trenutak kad će im biti potreban takav objekat za stanovanje i život. Domom upravlja Međunarodni forum solidarnosti “Emaus”, a u toj ustanovi je Šuhra Malić, majka čije je suze i bol ovjekovječio čuveni slikar Safet Zec na jednom iz opusa svojih djela, na kojima su likovi sa sakrivenim licima, koje prekrivaju ruke, koji je jedno su od najupečatljivijih vizuelnih podsjećanja na srebreničku tragediju.
“Sama, ubilo me. Imam ja još naroda, ali sve je to rastureno, nema niko blizu. Nije dom, ovo je – kako ono, šta se ono zove sa pet zvjezdica? Hotel sa pet zvjezdica ovo je, a nije dom. Imam, dođu one, dođe nas tri jedna drugoj iz sobe u sobu... A kad sam dole bila kod kuće samo mi bratić s posla doleti da unese drva i naloži vatru i nešto mi donese i tako eto... slabo je iko dolazio. I novinari kad dođu, eto...”
Eto, kolega Kamber, ovom crticom iz novog objekta za majke Srebrenice završićemo naše današnje javljanje iz Potočara, gdje je obilježena 28. godišnjica genocida i u memorijalnom centru ukopano još 30 žrtava. Hiljade ljudi, koje su danas bile u Potočarima, već su daleko od Srebrenice. Ovaj grad i njegovi stanovnici tako opet ostaju uglavnom prepušteni sami sebi do nekog sljedećeg 11. jula...
I tako iz godine u godinu.
